Moć patetike i nemoć režije

Kemal Bašić
KemalBašićHNK Osijek u Brčkom je gostovao sa predstavom „Moć zemlje“, koja je inscenacija drame Janka Matka, hrvatskog pisca takozvane pučke književnosti. Radi se o melodrami u čijem je centru ljubavni odnos Vere, vlastelinske kćeri, i Đuke, seljačkog sina. Preko ovog odnosa zapravo se želi pričati poznata priča o klasnim odnosima i podjelama među ljudima koje proizilaze iz specifičnog ustroja društva. Sličinih dramskih tekstova ima mnogo, a za one među njima koji ostanu živi i ne budu zaboravljeni, pa još ponekad budu postavljeni na scenu, reći ćemo da su uspješnije napisani. Ali, igranje Janka Matka prije će biti osjećaj za domaći tekst koji postoji u osiječkoj kazališnoj kući, u čijem imenu ipak stoji HNK, što svakako treba poštovati.

Sa melodramom uvijek postoji opasnost od pretjeranog patosa, odnosno skliznuća u limunadsku patetiku, a čini se da je to jedan od problema ove predstave. Problem ove vrste sa sobom nužno nosi još neke, koji onda zaista postaju strašan teret predstave. Redatelj i dramaturg Želimir Mesarić nije uspio pronaći način da izbjegne suvišnu patetiku i da iz drame izvuče ono što pozorišnoj sceni treba, a da potisne ono što su doslovnosti i banalizacije koje ona ne podnosi. Redateljsko čitanje ovog komada dovelo je do toga da glumci imaju jako težak zadatak da svoje likove igraju uvjerljivo. Oni su često opterećeni mudrijaškim replikama koje bi u sebi da nose tajne svijeta, a zapravo su ništa osim praznih fraza. Kako vjerovati likovima koji ih izgovaraju? Scenografska riješenja u svojoj fotografsko-realističkoj pretjeranosti ovom utisku dodatno doprinose. Da li zaista moramo imati fotografiju njive da bi u pozorištu shvatili da su likovi na njivi? Da li se na scenu mora donijeti zemlja da bi shvatili da likovi kopaju zemlju? Šta bismo mogli čitati iz ovih redateljskih i scenografskih odluka, osim velikog nepovjerenja u pozorišnu igru ili zaboravljanja pozorišnih konvencija koje računaju s tim da publika ima sposobnost imaginacije. Ne mora se, dakle, sve nacrtati. Štaviše, ne bi se smjelo. A nije li najavljivanje ulazaka likova na scenu puštanjem zvuka rzanja konja i topota konjskih kopita upravo to crtanje koje je toliko suvišno, da osim izazivanja mjestimičnog smijeha u publici, nema nikakvu drugu funkciju.

mzPrisutno je u ovoj predstavi još nekoliko problema režije, ali onaj koji se ne smije ne spomenuti jeste problem mizanscena. Glumci se često nalaze u položaju da govore publici okrenuti leđima ili da zaklanjaju jedni druge što u profesionalnom pozorištu ne bi smio biti slučaj (osim ako se radi svjesno i sa određenim ciljem). Također, u nekoliko navrata se dogodilo da likovi govore istovremeno, pri čemu nikoga nije moguće razumjeti, ili da podijeljeni u parove koji su raspoređeni širom scene istovremeno mrmljaju međusobno, a svrha toga autoru ovog teksta je neriješiva misterija.

Dakle, kada se radi o predstavi „Moć zemlje“, možemo stvari sumirati otprilike ovako: pohvalna je odluka da jedno Hrvatsko narodno kazalište pokazuje svijest o hrvatskoj dramskoj književnosti i da se odlučuje baviti njom, čak i ako se radi o skrajnutom piscu čija djela nisu previše poznata ili cijenjena. Ali, postavljati melodramu danas sa sobom nosi izazove sa kojima se mora suočiti na drugačiji način nego što je to učinjeno u ovom slučaju.

Leave a Reply