Mogućnost inicijacije u svijetu nepostojećeg smisla

Piše: Aida Hadžimusić
AidaHadzimusicInicijacija u salonu za proslave, naziv je izložbe koja je bila otvorena u galeriji Collegium artisticum od 17. januara do 13. februara, gdje su izlagali Edo Vejselović, Emir Kapetanović, Emir Mutevelić, Emina Huskić, Iva Simčić, Jasmina Gavrankapetanović-Redžić, Vladimir Stanišević, Nikola Jezdović-Džonka, Samir Sadiković-Babo Džon, Kenan Hašinbegović, Demis Sinančević, Saša Škorić, Slavica Marin, Nardina Zubanović, Rikardo Druškić i grupa YAGE.

U vrijeme kada i svijet i umjetnost odustaju od cjelovitosti, Jusuf Hadžifejzović započinje jedno neizvjesno putovanje. Kao kustos izložbe, Hadžifejzović je ponudio optimizam kao kriterij mitskog zajedništva generacije ovih mladih umjetnika. Svi oni su se služili uzorima od futurizma do op-arta i na izloženim radovima figuracije nema, ili je ona, pak, svedena na minimum. Individualni doprinosi kolektivnom zajedništvu su različiti. Jasmina Gavrankapetanović-Redžić, ostvaruje apstraktni izraz u motivima nalik floralnoj dekoraciji, rasutoj po čitavoj površini i time razbija centralnu kompoziciju. Slavica Marin potpuno odustaje od slike i ostvaruje ovaj izraz u upotrebnim predmetima. Tašne-cekeri okačene na zidu izložbenog prostora ne djeluju ništa manje vizualnim efektom boje i kombinacijom različitih oblika i motiva na materijalima koje upotrebljava. Ni Emir Mutevelić ne ostaje u granicama slike. Upotrebom plastičnih slamčica on smješta svoju sliku-skulpturu u međuprostor, između druge i treće dimenzije. Time se ograđuje od mogućnosti bilo kakve mimetičke sugestije, a bojom i materijalom osigurava najintenzivniji vizualni i taktilni efekat. Grupa YAGE svojom monumentalnom grupom slikom suptilno podsjeća na prvi talas nadrealizma i zajedničkog autorstva. Osim ideje zajedništva, ova kompozicija ne zaboravlja ni krajnju instancu u kojoj se dovršava krajnje značenje umjetničkog djela – postavljajući malo ogledalo iznad velikih ženskih grudi, umjetnici sugerišu posmatraču tačnu tačku posmatranja djela. Postajući dijelom velike kompozicije, posmatrač se decentralizira kao instanca koja gleda sa sigurne distance, a njegov odraz postaje dijelom monumentalne kompozicije. I ostali umjetnici dosjetljivo otjelotvoruju Hadžifejzovićev koncept, i svaki doprinos je bez sumnje orginalan i kreativan. Raznolikost rješenja pokazuje da umjetnost, uprkos traženju postojećih uzora, još uvijek može da iznenadi novim, drugačijim i neočekivanim, poput jedne realistične fudbalske lopte u središtu apstrakne kompozicije Emira Kapetanovića.

Ulazeći u prostor šarenila njihovih radova, posmatrač zaboravlja da je nakratko napustio svijet nepostojećeg smisla. Ako takav svijet, rasparčan poput Dionizovog tijela, ne nudi šansu ni za još jedno ritualno obnavljanje, kakva mora biti njegova umjetnost? Edward Morgan Forster djelimično daje odgovor na ovo pitanje, nazivajući pantljičarama priče spornog početka i kraja. Od Dugog svjetskog rata naovamo, umjetnost svjedoči upravo o nemogućnosti oblikovanja cjeline. Zaista, gdje počinju i gdje završavaju tragovi Pollockovog drippinga na monumentalnim platnima? Kakva je kompozicija dadaističkog kolaža i gdje završava performans Seedbed Vita Acconcija, ako je on počeo u trenutku posjetiočevog ulaska u galerijski prostor? Po riječima Craiga Owensa, postmodernizam je prvi koji je umjesto autonomije i samodovoljnosti proglasio vlastitu kontingentnost, nedovoljnost i nedostatak transcendentnosti. Kako onda napisati uvjerljiv umjetnički manifest u svijetu, u kojem je izgubljeno povjerenje u sve velike priče? Oskudno vrijeme u kojem je nestao svaki trag mythosa, vrijeme u kojem se čini da više ni pjesnici ne slute trag izgubljenim bogovima teško da može imati povjerenje u jednu inicijaciju.

Za Inicijaciju u salonu za proslave, Hadžifejzović kaže da je hod po mraku. Svaka umjetnost je osvajanje nepoznate teritorije, jer, da nije tako, ona bi vjerovatno ostala dekoracija na zidovima buržoaskih domova. Svaki hod po mraku je neizvjesno putovanje, ali čemu strah od nepoznatog, ako je heroj već jednom u mitskoj prošlosti prvi put učinio jedno takvo putovanje? Sve što treba učiniti je ponoviti kosmogonijski ritual i pretvoriti Kaos u Kosmos. U želji za ponovnim uspostavljanjem umjetničkog zajedništva, Jusuf Hadžifejzović i mladi umjetnici se okreću uzorima moderne umjetnosti. Naravno, svako vrijeme ima svoje heroje. Renesansa i neoklasicizam pokazuju da je moguće oblikovati smisao umjetnosti vraćajući se na stare tračnice. Naši savremenici nisu ni bogovi ni kraljevi i okretanje takvim uzorima bi, u najmanju ruku, bilo ideološki sumnjivo. Zato, umjesto da se bavi empirijskom stvarnošću, izložba Inicijacija u salonu za proslave djeluje šarenilom i vizualnim efektom. Jusufov hod po mraku pretenduje na formiranje jedne estetike koja možda djeluje poznato, ali njeno uskrsnuće sugeriše da je ona tu, jer je naše vrijeme priziva.

Moderna i savremena filozofija, historija i umjetnost nam sugerišu da živimo u svijetu bez smisla, u kojem je svaki pokušaj pisanja jedne grand récit unaprijed osuđen na propast, da u tom svijetu umjetnost nikako ne može imati konačan oblik, jer samo konačan oblik može biti povezan sa cjelovitim svijetom. Ako još jedan dio tog svijeta ipak može imati mjesta za osjećanje opšteg nezadovoljstva, onda je sigurno moguća i jedna estetika univerzalnog optimizma.

  1 comment for “Mogućnost inicijacije u svijetu nepostojećeg smisla

  1. Nebojša Shoba Šerić
    04/03/2013 at 12:56

    @Kako onda napisati uvjerljiv umjetnički manifest u svijetu, u kojem je izgubljeno povjerenje u sve velike priče?

    Pa nema ni potrebe za njegovim pisanjem.

Leave a Reply