Morbidno s komičkim olakšanjem

Tina Laco
Nakon uspješne autorske monodrame “Otirač”, izvedene preko stotinu puta, mladi filmski i kazališni glumac Ivo Krešić mostarskoj je publici predstavio svoju novu, također, autorsku monodramu sugestivna naslova „Smeće.“ Režiju je povjerio zagrebačkom redatelju Mariu Kovaču, scenografiju potpisuje Davor Prah, a glazbu Marko Jakovljević. Nakon zagrebačke rujanske premijere, Krešić je sa „Smećem“ u listopadu ove godine nastupio i u svome rodnom gradu, čija mu je, kako je i sâm često isticao, opća nesređenost i nekultura življenja, bila okidač za pisanje teksta.

Nominalno (i vrlo točno!) označena kao „crnohumorna drama“, teatarska postavka ovako slojevitog, jezično razigranog i kritički nabrušenog teksta, u potpunosti je, jasno i čisto, ispoštovala i opravdala zakonitosti danog joj žanra. Redatelj Kovač lucidno je probrao scensku okolnost za kompleksnog (i neimenovanog) suvremenog anti-junaka, a zatim (pre)pustio da se slojevi lika kroz tako zadanu okolnost sami (raz)otkrivaju, dok se krajnja situacija ne dovede do čistog paradoksa. Jer, naime, vrlo je paradoksalno (i pomno promišljeno) da se na samome kraju na sceni nađe lik o kojemu publika saznaje da je (potencijalno višestruki) ubojica koji ne osjeća nikakvu krivnju zbog djela kojeg je počinio, ali joj je istodobno onemogućeno da ga osuđuje ili etiketira kao „negativca.“ Štoviše, svakom dodatnom informacijom o liku, čije ponašanje prerasta od „društveno neprihvatljivog“ do „uvrnutog i morbidnog“, umjesto očekivanog animoziteta, gledatelj je, začudno (pa i nesvjesno) doveden do razine sažalijevanja, pa čak i suosjećanja. Naravno, nije to slučajno, jer sinergija potentnoga, zanatski napisanoga teksta, lucidno odabrane zadane okolnosti, vještih redateljskih intervencija i Krešićeve sugestivne, nenametljive, a ipak dramski teške glumačke igre pobudila je tragičnu dubinu gogoljevskog smijeha u suvremenom svijetu, kroz koju jasno odzvanja kritika „Kome se smijete? Sebi se smijete!“

Kompleksnost netipičnog anti-junaka „Smeća“ razotkriva se kroz beskrajni splet radnji o kojima se samo izvještava, dok su na sceni vidljive samo reperkusije istih. Na početku lik ulazi u, sasvim očito, podrumski prostor i započinje priču o sebi, ponajprije u maniri akademske suzdržanosti, a zatim polako gubeći kontrolu i emotivno se involvirajući u vlastita recentna (pri)sjećanja. O njegovu životu i događajima koji su ga doveli u zadanu okolnost saznaje se, dakle, isključivo izvještavanjem, čime je lik/glumac lišen opterećenosti konkretnom radnjom na sceni te mu je tako dozvoljeno da se (publici) otkriva kroz ritam vlastite unutrašnje drame. S obzirom da je (s pravom) između publike i glumca podignut četvrti zid, opravdanje odnosno okidač za monološku naraciju redatelj je pronašao u zadanoj okolnosti čije se puno značenje razumijeva tek na kraju: upravo se na kraju saznaje da je lik zapravo ubojica i u tome trenutku njegova radnja sa samoga početka postaje u potpunosti jasna. On, naime, u prvoj sceni (bolje rečeno, u prvome dijelu, jer kompozicijski ne postoje klasične podjele na scene ili „slike“, kako bi se u prvi plan neprekinuto artikulirali psihološki procesi) oblači odijelo, stavlja naočale, pali snimač zvuka i uzima mikrofon u ruke. Do zadnjega dijela postat će sasvim jasno da njegovo početno „Dobro veče, dame i gospodo, ako mene pitate – odmah ću prijeći na stvar“ nije upućeno publici, nego imaginarnoj poroti pred kojom će se, u pretpostavci, svjestan vlastitih akcija, vrlo brzo naći. Kako sve teže uspijeva kontrolirati svoje emocije i distancirati se od onoga što je učinio, „obrana“ koju sprema za pretpostavljenu porotu pretvara se u obranu i opravdanje pred samim sobom.

photo: bljesak.info

Ovako zadana okolnost, uz radnju posredovanu izvještajem, također dopušta ostvarenje primarne redateljeve namjere, a to je da u prvom planu prikaže psihološki proces lika, te da dopusti samome tekstu da ostvari svoj puni kritički potencijal. Kroz vješte, ali vrlo suptilne „psihološke igrice“, posredovane prvenstveno govornom dimenzijom, postaje jasno da „Smeće“ nije predstava o „poludjelom pojedincu“ nego o zalutalom društvu kojemu je pojam (društvene i vlastite) odgovornosti u kontekstu ostvarivanja kvalitetnog suživota potpuno nepoznat. Tako publika na kraju nesvjesno postaje porota bez mogućnosti djelovanja – krivca ima pred sobom, ali ga okriviti ne može. Time se izuzetno snažno ukazuje na apsurd postojećeg suvremenog društvenog poretka u kojemu svi čine ono što žele, jer (straha od) posljedica nema.

Smeće je odabrano ne samo kao (stvarnosni) okidač za radnju kojim bi se podcrtao spomenuti apsurd, nego kao jedini mogući simbol neuređene zajednice: stvarno smeće u kontejnerima odraz je smeća u ljudskim umovima i dušama.

Sve su ove kritičke komponente kroz samu predstavu provučene samo u naznakama, da bi se njihov stvarni smisao objelodanio na samome kraju, kada se sastave svi fragmenti izvještajem posredovanih događaja. Gledatelju je gotovo nametnut kôd kriminalističke serije u kojoj je ključno obraćanje pažnje na detalje, a lik koji na početku uvođenjem vrpce za snimanje i mikrofona priziva prisustvo nekog imaginarnog sugovornika ili barem „slušača“, istodobno, na tragu „Krappove posljednje vrpce“, pomalo morbidno i apokaliptički, skuplja fragmente i detalje vlastitoga sjećanja.

Najzanimljivija dimenzija ove predstave svakako je redifiniranje, pa i svojevrsna kritika naturalizma. On je prvenstveno prisutan kroz scenografiju i rekvizitarij, ali i kroz samoga lika i izravnu artikulaciju njegovih vulgarnih i tamnih strana. Davor Prah scenu je pretvorio u sumorni podrumski prostor u kojemu, unatoč zagužvanosti i prenatrpanosti, pozornost uspijevaju privući stvari od najvećeg simboličkog značaja: zamotani tepih i metalni sudoper, iskorišteni higijenski ulošci i kuverte, vješalica. Istodobno to su gotovo simboličke postaje glavnoga lika: primjerice, sudoper koji mu u jednom trenutku služi kao „zona za samozadovoljavanje“ istodobno je mjesto na kojem on, simbolički, panično ispire prljavštinu sa sebe. Vješalica na koju vješa zakrvavljenu odjeću, a s koje uzima otmjeno odijelo ukazuje na kompleksnost odnosa samoga prema sebi – skidajući staru odjeću, on podsvjesno „skida“ staroga sebe, priželjkujući novi početak nakon dramatičnog momenta, prizivajući i svojevrstan zaborav svega toga. Oblačeći novo odijelo pak, on preuzima ulogu koju društvo od njega očekuje, ali istodobno ukazuje na licemjerje tog istog društva koje pristaje na lažni sjaj vanjske, odnosno fizičke prezentacije, a ne suočava se s onim što leži ispod toga. Zamotani tepih, na naturalističkoj razini, skriva ubijenu ženu, žrtvu. Na simboličkoj razini to je (pod)svijest glavnoga lika, odnosno umanjena verzija (pod)svijesti društva koje pristaje gurati kolektivne probleme „ispod tepiha“, jer je lakše pretvarati se da je sve u redu, nego suočiti se s njima. Cijela je scena zapravo organizirana kao simboličko podcrtavanje, teatarska konkretizacija onog strindbergovskog „kostura iz ormara“, gdje publici nije dopušteno zabezeknuto upirati prstom u tuđe ormare, nego je potaknuta da hrabro otvori svoje. Time je ovom predstavom otvoren put još jednom (od mnogo mogućih) kritičkih promišljaja o suvremenom svijetu: medijske forme poput reality showa u svoje gledatelje injektiraju besmisleni (a unaprijed smišljeni sadržaj), držeći ih u uvjerenju da vode normalnije živote „od onih na televiziji“. Inercijom vjerujući da su bolji, oduzima im se bilo kakav poriv za (kritičkim, stvarnim) djelovanjem u svome životu i svome društvu. „Smeće“ je, dakle, u tome smislu, kritički vapaj za povratkom umjetnosti koja će svome konzumentu, bez uljepšavanja, progovoriti o njemu samom, umjesto da ga opčarava sretnom primisli kako je „on dobar zato što ima i gorih od njega.“

photo: bljesak.info

U naturalističkom maniru, „Smeće“ upućuje na neke od najtamnijih i najmorbidnijih ljudskih poriva, ali umjesto da ih inertno razloži i opravda učenjem o „rasi, sredini i trenutku“, snažno se referira na moderno društvo koje izbjegavanjem konkretne vlastite odgovornosti, šutnjom i letargijom, proizvodi i podržava raznolike oblike morbidnog i apsurdnog. Birajući radnju o kojoj će se izvještavati, a ne konkretno odvijati na sceni, autor i redatelj lucidno podcrtavaju činjenicu da neodgovorno društveno ponašanje (radilo se o neodgovornosti prema samome sebi, svojoj životnoj ulozi ili općoj kulturi suživota s drugima) obično dovodi do najtragičnijeg trenutka – trenutka kada je prekasno, i kada je moguće samo trpiti, ali ne i djelovati.

            U konačnici, „Smeće“ je vrlo uspješna sinergija slojevitog, jezički sugestivnog, simbolički potentnog razigranog dramskoga teksta, postmodernog u onom smislu razine nepovjerenja prema iskazanom („Ja sam normalan“ glavni lik konstantno izgovara poput mantre, a sve ono što čini ukazuje na suprotno); slojevite, dramski teške, proživljene, ali nenametljivo komički servirane glumačke igre, kojom je Ivo Krešić prigrlio lik podjednako psihotičnog i „normalnog“ građanina, ptsp-ovca, discipliniranog gospodina, nostalgičara, ali suštinski duboko usamljenog čovjeka, kojemu su jedini „sugovornici“ njegov pas i vrpca za snimanje); glazbe koja snažno, gotovo bajkovito komentira priču „about a normal man – with a tiny twist“; scenografije koja se gradi naturalistički, ali čita modernistički; redateljskog postupka koji je, uz minimalne intervencije, sveden na smještanje lika u pametno i opravdano odabranu zadanu okolnost, unutar koje će on polako razotkrivati „sve normalne“ i „morbidne“ slojeve sebe, istodobno tako razotkrivajući i kritički secirajući društvo kojemu pripada.

Leave a Reply