Mrlje zloupotrebe moći i istine

Piše: Nenad Obradović

NenadObradovićDramski tekst Sumnja američkog pisca i scenariste Johna Patricka Shanleya, svjetski poznatog pisca i redatelja te dobitnika nekoliko važnih priznanja poput Pulitzerove nagrade i nagrade Tony za najbolju dramu, česta je inspiracija za scenska uprizorenja. To je možda i važniji razlog, od onoga da posjeduje veliki broj nagrada, koji Sumnju svrstava u najznačajnije suvremene dramske tekstove jer se njezina aktualnost u teatru koji se danas imenuje pojmom postdramsko, sa primesama političkoga, čini kao nezaobilazna karika. Dakle, Shanleyev tekst ispituje stalna pitanja zloupotrebe moći, istine, a relevantan je i stoga što svoju radnju, od hijerarhije moći do seksualnog određenja, smješta u prostor crkve okrećući se vrlo hrabro ka pitanjima pedofilije u crkvenim redovima i šutnji koja je prati.
sumnja
Sarajevska redateljica Selma Spahić predstavu na osnovu ovoga teksta režirala je precizno, stilizirano i prodorno. Ne praveći veliki odmak od izvornog teksta, za koji je i napomenula da je bio najvažniji u njezinom radu jer je sve protkano kroz njega, Spahić uspjeva, uz vrlo iznijansirane redateljske postupke, predstaviti izvornu priču Johna Patricka Shanleya, onu koja se događa godine 1964. u katoličkoj školi u Bronxu, ali i tekst približiti lokalnim moćnicima koji hijerarhiju i čvrsta ‘uvjerenja’ koriste da bi nastavili sa svojim prljavim zloupotrebama. Predstava Sumnja ima svoj jedinstveni redateljski pristup, dramuturški je precizno i slojevito obrađena, a dodatno razigrana eksplozivnom dinamikom koju potenciraju dijalozi i prevlađujuće tamna scenografija.

Stepenasti etaži koji zauzimaju veliki dio scene i bazen ispunjen vapnenom vodom izazivaju efekat isticanja hijerarhijske moći, kako u katoličkoj školi tako i izvan nje. Tjeskobu, zatvorenost i lažni moral redateljica ističe i stalnim pisanjem i križanjem glumaca kredom po pozadini scene gdje se mogu pročitati brojne reference na redateljske znakove. Kostimi, potpisuje ih Sanja Džeba, crkvene su odore namočene u gips i tako ukrućene polako se troše sa kulminacijom dramske radnje. Kako se radnja bliži kraju, a životi sestre Aloysius, oca Flynna i mlade sestre James postaju sve prljaviji i unezvereniji, njihove odore postaje gotovo bjele od prevelikog prljanja kredom i krečom. Takav scenski efekt podstiče tezu o raširenom skrivenom moralu i ‘prodaji’ osobnog karaktera u neku opću svrhu sa stalnim pitanjem: Na koji se način ljudima manipulira u svrhu ostvarenja nekog višeg cilja?

Izvan redateljske analize, koja zaslužuje veliki prostor zbog brojnih scenskih znakove, redateljica Spahić pokazuje i svoju izvanrednu osjećajnost za dramski karakter. Naime, svaki scenski lik ove predstave, duboko je analiziran, promišljen, karakterno oslikan i psihološki iscrtan sa svim svojim manama i vrlinama. Takvom utisku doprinose i sjajna glumačka ostvarenja, duboko predana i senzificirana, ujednačena i permanentno aktivna. Prije svih, izdvaja se Tatjana Šojić u ulozi sestre Aloysius čije su glavne karakterne crte ozbiljnost, strogost i sumnjičavost. Ova sarajevska glumica svoj lik donosi gotovo savršene, uz blagu ironiju, sa stalnom intencijom da se istakne, iskaže i dodatno uredi poljuljane hijerarhijske odnose. Ermin Bravo kao otac Flynn igra ekstatično, uz iznijansiran i razumljiv scenski jezik, dok vrijedne, i donekle samozatajne uloge, ostvaruju Maja Izetbegović, kao nevina i nespremna za život sestra James i Jelene Kordić Kuret kao uplašena majka koja dolazi izvana, uvjerena da je njezinom sinu, koji je zamalo ubijen u prethodnoj školi, najbolje utočište ova stroga, ali pravedna, katolička škola.

Vrijednost ove predstave nije samo u živopisnim, u biti nesretnim, individualnostima. Njezina je glavna vrijednost što svoj scenski izraz zaokružuje na dvije razine, unutarnjoj i vanjskoj. Drugim riječima, Selma Spahić u režiju unosi slojevite i dosada rijetko viđane na ovdašnjim pozornicama strukturalne elemente koji režiju na unutarnjem planu čine relevantnom, a na vanjskom aktualnom i usmjerenom ka širem društvenom kontekstu. Estetski i etički na viskom novou predstava Sumnja postavlja pitanja na koja se mora odgovoriti. Koliko daleko ide zloupotreba moći, a kolika je spremnost da se ta moć imenuje? Što je istina i kako je prihvaćamo? Da li uopće govorimo istinu ili se krijemo iza lažnih fraza i uvjerenja bez pokrića? Niz se može nastaviti, ali pokušajte odgovoriti na postavljena pitanja. Kako je pisao Brecht: ‘Teškoće se ne mogu prevladati tako da se o njima šuti.’

Napomena: Kritika pisana prema izvođenju na 17. Jugoslovenskom pozorišnom festivalu

John Patrick Shanley, Sumnja
Režija: Selma Spahić
Igraju: Tatjana Šojić, Ermin Bravo, Maja Izetbegović, Jelena Kordić-Kuret
Kamerni teatar 55, Udruženje ‘Kontakt’

Tekst, uz dozvolu autora, prenosimo sa portala e-novine

Leave a Reply