Na rubu svemira

Piše: Senka Kreso

Senka KresoDugo vremena se diskutovalo o tome gdje su mladi bh. dramski pisci i zašto nisu angažovani u našim pozorištima. Međutim, nova inscenacija Na rubu svemira, Narodnog pozorišta u Sarajevu, upravo je rezultat rada mladih bh., tačnije ASU, dramskih pisaca, autora pet priča, koje čine njen dramski predložak. Svaka od tih priča bavi se istom temom – odnosi među ljudima koji su ili krvno vezani, ili su supružnici, ljubavnici, prijatelji itd. Njihove priče povezuje lik Dine, koji je sustanar svim ostalim likovima. Njegovo jedino htijenje je sakupiti dovoljno potpisa od sustanara kako bi se mogao pobrinuti za svoje golubove na krovu zgrade. Na taj način su se dramaturški  uvezale sve priče i, ono što i mora svaka pozorišna inscenacija da ima, stvorile cjelinu. Lik Dine funkcioniše kao sredstvo kojim se uspostavlja okvir. Osnovni problem je taj što je Dino, nažalost, čista funkcija, i, kao golub, raznosi informacije koje su pokretač sukoba među stvarnim likovima. Tokom predstave Dino ostaje funkcija i ne izgradi se kao lik. Pri tome ne mislim da je problem u glumčevoj igri (Vedran Đekić), već u nedostatku materijala za izgradnju istog. Sve što saznamo o njemu jeste da želi potpise od sustanara za golubarnik, da je student i još poneku informaciju. Vrlo je upitno i to njegovo htijenje, sakupiti potpise, jer u određenim momentima čini se kao da je došao na vrata više, eto, onako, nego da izmoli potpis. Iz tog razloga njegovo prisustvo je ponekad vrlo suvišno i doima se kao da ni glumac sam ne zna šta tu radi. Onog momenta kada uđemo u Dinin privatni prostor, tj. u petoj priči, pa sve do kraja, Dino ne doživljava nikakvu promjenu osim što pocijepa list na kojem je sakupljao potpise. On je čovjek koji nehotice drugim likovima otkriva tajne, probleme i strahove ili je uzrok njihovog razotkrivanja. Zbog njega saznamo mnogo o drugima i drugi o drugima, dok on ostaje potpuno isti, na njega i njegov karakter to uopće ne utiče.

Ostatak glumačkog ansambla, za razliku od Vedrana Đekića, imao je olakšan posao i konkretnije zadatke, osim glumice Medihe Musliović koja cijelu svoju scenu odigra ne progovarajući niti jednu jedinu riječ. Razlog njenoj šutnji, moram priznati, nisam shvatila, ali zahvaljujući igri Maria Drmača, to nije poništilo treću priču, Život na Veneri. Mlada glumica Maja Zećo, koju nije moguće često vidjeti u sarajevskim pozorištima, odlično je odigrala lik Hatidže, te unijela razigranost i novu energiju u samu predstavu.

Osnovni problem ove inscenacije, po mom mišljenju, jeste loša režiserska interpretacija, intervencija. Naravno, ukoliko izuzmemo činjenicu gdje režiser, čini mi se, zahtijeva od publike da, kada ulazi, svoju imaginaciju uredno složi i odloži u garderobi, te se s toga odlučuje za hiperrealizam, pa na sceni, bez problema, uključuje usisivač dok glumac dere glasnice (sreća pa se radi o kvalitetnom usisivaču), pušta video snimke skajp razgovora ili još bizarnije, kada glumac na repliku “Prazna Vam je baterija”, preko pola scene povuče produžni kako bi uključio adapter i punio ispražnjeni mobitel. Očigledno se režiser malo manje bavio tekstom što je, nažalost, otišlo nauštrb predstave. Možda iz tog razloga, dramaturgija cjelokupne inscenacije, za koju odgovara Almir Imširević, kao i sama inscenacija, više liče na studentski projekat odsjeka za dramaturgiju.

Pružanje prilike mladim dramskim piscima da pišu za Narodno pozorište doima se kao vrlo pozitivan i poduzetan čin, no postavlja se pitanje koliko je to doista pružanje prilike, ili se radi o medvjeđoj usluzi. U ovom slučaju, gdje pet pisaca piše zajedno, ali istovremeno i odvojeno, izgleda kao ovo drugo. Koliko se zaista vjeruje u te mlade ljude? Svaki od njih je bio pod mentorstvom i nije im povjereno da samostalno pokažu svoje umijeće, sposobnost, znanje i  napišu cjelovečernju dramu, te im se na taj način pruži prilika i vidi, koliko koji od tih ljudi ima potencijala. U predstavi Na rubu svemira teško je govoriti o ličnom autorskom pečatu, stilu ili potencijalima određenih pisaca. Ovakav projekat im nije pružio priliku za lično usavršavanje i predstavljanje sebe kao autora. Upamtićemo njihova imena, jer se vrte po medijima, ali još uvijek ne i njihov umjetnički izražaj.

Napomena: Kritika je pisana prema premijernoj izvedbi (08.11.2013)

NA RUBU SVEMIRA
Dragan Komadina, Adnan Lugonić, Dario Bevanda, Naida Lindov, Aida Pilav

 

Režija: Marko Misirača

Dramaturg: Almir Imširević

Scenografija: Josip Lovrenović

Kostimografija: Marijela Margeta-Hašimbegović

Igraju:
Vedran Đekić
Mirsad Tuka
Mario Drmać
Vedrana Seksan
Aleksandar Seksan
Slaven Vidak
Aldin Omerović
Mediha Musliović
Maja Zećo
Ermin Sijamija

Minka Muftić

Leave a Reply