Naličje i naslijeđe porodičnog života

Piše: Elma A. Dugić

Elma A. Dugić(Aleš Čar: O podnošljivosti, V.B.Z. Zagreb, 2015. godina)

Nakon objavljivanja prvih deset knjiga VBZ-ove biblioteke Europom u trideset knjiga, s najviše oduševljena dočekana je knjiga O podnošljivosti slovenačkog pisca Aleša Čara u prevodu Jagne Pogačnik.

Roman O podnošljivosti govori o trima generacijama jedne slovenačke porodice. Teme ovoga romana usko su povezane, pri čemu svaka polazi od kompleksnosti porodičnog sukoba i porodice kao mjesta identiteta. Roman se bavi porodičnim tajnama i sukobima, incestom, ratnim traumama, zamršenim porodičnim odnosima. Porodični život, koji povremeno postaje pozornicom za likove i njihove sukobe, prostor je pripovijedanja koji će prikazati najmučnije tajne unutarporodičnih odnosa koje sačinjavaju tematksu vezu romana, te će porodična pozornica postati i mjesto višeglasja. Taj prostor ne samo da će poslužiti kao pozornica za vidljivost i razvoj likova, nego će njihov nastup uspjeti prikazati naličje porodičnog života u fragmentima. Radnja romana smještena je u 20. stoljeće, a likovi romana ili su sudionici događaja koji su obilježili to vremensko razdoblje ili su njima pogođeni. Porodični sukob iz prošlosti, motivirat će likove da krenu na emotivno putovanje od porodičnih podruma, grobnica, do spoznaja; od traganja do gubljenja, putovanje do krajnje podnošljivosti i destruktivnosti.

Je li uspio zadržati u sebi svoj obiteljski podrum (…)? Koliko se to dugo može podnositi?

Pripovjedač romana je najmlađi unuk Staroga Oca, glas treće i najmlađe generacije porodice i uopće jedini glas u romanu koji svoj narativni prostor i glas posuđuje ostalim likovima. Bilo da izgovara njihove riječi, bilo da čita njihove zapise, on nikada ne napušta svoju ulogu. Izabravši mladog, buntovnog, ali i socijalno osjetljivog pripovjedača, Čar je ispričao vrlo bučnu, neposrednu porodičnu priču. Izvrsna pripovjedna tehnika Aleša Čara koja u ovom romanu objedinjuje prozne i dramske elemente, intradijegetski i sveznajući pripovjedač koji je i glas drugoga i fokalizator, pa ga doživljavamo ne samo kao lika nego i vjerodostojsnog bilježnika porodične prošlosti i buduće tragedije, omogućuju nam da kroz pukotine u strukturi ovu porodicu posmatramo u naličju, odnosno da utonemo u njenu najosjetljiviju i najintimniju dubinu. Po uzoru na dramske tekstove, roman započinje prologom.

Aleš Čar O podnošljivostiU obitelji je bilo mirno. Kostimi za uloge majki, očeva, kćeri i sinova visjeli su na jablanu ispred kuće i čekali lošija vremena. Postoje trenuci neke blizine, kada težina domaćeg terena mijenja agregatno stanje i postaje lakoća. Kad čovjek jednostavno može izreći više.

Osim što u ovom romanu nije moguće jasno odrediti glavne i sporedne likove, nije moguće povući ni jasnu granicu tamo gdje lik prestaje biti likom književnog djela, već prerasta u dramsku ulogu.

Sporedni likovi (likovi koji nisu članovi uže porodice) tako u ovome romanu doživljavaju najapsurdnije smrti koje nadilaze sam život, dok glavni likovi (akteri porodične drame) vrlo često izlaze iz svojih uloga i oblače kostime za lošija vremena. Glavni likovi prerastaju svoje uloge i tu započinje njihova tragičnost, tu započinje sukob.

Nakon što su posljednji put članovi porodice pozirali za porodičnu fotografiju, na kraju romana, obitelj se oslobađa odveć labavih stubova koji su je sačinjavali te na ruševinama porodičnog doma iščezavaju i brišu granice doma, obitelji, izmiče život, a sukob iako je fizički otklonjen, nije riješen. Pripovjedač u epilogu spoznaje da je nužno otkopati i grobove, druge opet zakopati, kako bismo zavirili duboko u sebe i pronašli mir. Traumatična su oba svijeta: i onaj vanjski i onaj porodični- intimni i javni.

Pisan jezgrovito, jednostavne sintakse, ovaj roman na momente je izuzetno vedar, ali je odmah potom bolno mračan i težak. Roman nam govori da su nemoć i ljubav jednine stvari obiteljskog naslijeđa. Ljubav od koje smo potekli i nemoć da se odupremo onome vanjskom i javnom. Ovaj roman govori i o traumama koje ne može ni vrijeme zaliječiti, a koje ni smrt ne može ponijeti sa sobom, sukobima u kojima nema pobjednika, samo poraženi i njihova djeca. Ne libi se Čar pisati direktno, otvoreno o temama koje vrlo često ostanu iza zatvorenih porodičnih domova. Život nam ostaje kao porodično naslijeđe da ga podnosimo i (p)otkopavamo, a pomak ključnog naglaska u cjelokupnoj životnoj dramaturgiji najveća je moguća ljudska stvar.

Leave a Reply