Revolucija koja jede samu sebe

Zvjezdana Saje

ZvjezdanaSajeU vrijeme kada svjedočimo promjenama koje se događaju u svijetu i kada smo i sami ne tako davno bili sudionici promjene u našem neposrednom okruženju o kojoj je je već napisan velik broj različitih tekstova pa i književnih, ne možemo zaobići Georga Büchnera s dramom Dantonova smrt[1] koja je oslikala jedan isječak Francuske revolucije i Victora Hugoa s romanom Vandeja se buni 1793. kao djela koje pojašnjava i opisuje okruženje Büchnerova momenta. Ta dva velikana svjetske književnosti opisala su jedno drugo vrijeme i jednu drugu revoluciju, ali to vrijeme i taj momenat imaju zajednički nazivnik u svim svjetskim previranjima, bilo ekonomskim ili socijalnim, a to je narod.

Georg Büchner, kod nas gotovo nepoznat i rijetko prevođen, sin liječnika koji je služio u njemačkoj državnoj službi, rođen je 17. listopada 1813. u malom gradiću Goddelau blizu Darmstadta. Pod utjecajem svoga oca osamnaestogodišnji Georg, mladić briljantnog uma i znanstveno orijentiran, upisao je 1831. studij medicine. Dvije godine kasnije svu je svoju pažnju usmjerio na povijest i filozofiju bivajući upleten u politička previranja svoga vremena. Napustio je Njemačku i izbjegao u Zürich prekinuvši sa svim revolucionarnim aktivnostima i nastavio život podučavajući na sveučilištu u Zürichu gdje je i napisao svoje najbolje tekstove i drame. Kao istaknuti predstavnik duha njemačkog romantizma, sa snažnim naznakama povijesnog realizma, ekspresionizma i teatra apsurda, u dobi od samo 24 godine, bolujući od tifusa, preminuo je u mukama 19.veljače 1837. godine.

G_Büchner_-_Franz-Ausgabe_croppedU pogovoru drame Dantonova smrt Ervin Šinko (Büchner 1960, 102) piše pozivajući se na Engelsa, kako se niti u jednoj revoluciji nije manifestirala takva povijesna snaga u svoj svojoj neposrednosti i vidljivoj ogoljenosti kao u velikoj Francuskoj revoluciji. Francuska revolucija je bila prvi ustanak u kome je borba bila usmjerena na uništenje jednog od protivnika; klera i aristokracije i pobjede drugoga, buržoazije. Niti jedan od ideologa revolucije nije bio svjestan da je ono što su subjektivno smatrali slobodom, bratstvom i jednakošću (Liberte – Egalite – Fraternite kao proklamacija i slogan Revolucije) zapravo borba za slobodan razvitak kapitalizma i stvaranje povoljnih uvjeta za razvoj kapitalističkog izrabljivanja. Misli prosvjetitelja postale su nemoćne u određivanju kasnijeg tijeka događaja i povjesničari su ustvrdili da u povijesti postoje zakonitosti bez kojih je nemoguće predvidjeti utjecaj subjektivnog i intelektualnog faktora, odnosno da je bez poznavanja zakonitosti nemoguće predvidjeti i shvatiti čovjeka i tijek događaja. Filozofska teorija o prošlosti tumači nam da se uvijek radi o sadašnjosti, da se nastavlja borba klasa kao što su se sukobile u velikoj Francuskoj revoluciji, protegnuvši se sofisticirano i perfidno do današnjih dana.

Ideje o univerzalnoj sreći čovječanstva zbunile su slobodarske pristaše ostalih zemalja u kojima borba protiv feudalizma nije bila završena. U strahu od naprednog duha revolucije i razuzdanosti narodnih masa i razočarenja koji je izazvao rezultat Francuske revolucije, rođena je buržoarska klasa. Takvo stanje nedorečenosti oslikava Hegelova misao da je dijalektičko kretanje u okolnim zemljama, prvenstveno Njemačkoj završeno i u potpunosti ostvareno u ustavnoj monarhiji. Takav defektivistički stav jasno odražava ono povijesno kretanje koje nije u potpunosti završeno u zemljama francuskog okruženja. Mladi Büchner dobro shvativši tu dijalektiku kretanja oslikao ju je riječima u svom pismu zaručnici Ja već nekoliko dana uzimam svakog minuta pero u ruke, ali ne mogu da napišem ni riječi. Ja sam proučavao historiju Revolucije. Osjećao sam se kao zgažen odvratnim fatalizmom historije…nesavladiva snaga, koja pripada svima i nikome. Pojedinac je samo pjena na površini valova, veličina je samo slučaj, vladavina genija je igra lutaka, smiješno rvanje s gvozdenim zakonom, koji se u najboljem slučaju može spoznati, ali savladati ga nemoguće je….“Moraš“ je jedna od onih riječi prokletstva, kojom je čovjek kršten….Što je to, što u nama laže, ubija, krade? (Büchner 1960, 104)

Najveličanstveniji je od svega Büchnerov utjecaj na dramu zapadnoeuropskog teatra. Njegov utjecaj ogleda se prema modernom ekspresionizmu i drami apsurda u mogućnosti uspješne prilagodbe na sve vrste teatara ili filmske interpretacije. Büchner problematizira povijest, njenu pokretnu snagu i njen pravac razvoja. Svu njenu veličinu i sav njen užas najbolje je mogao otkriti i prikazati u onim trenutcima kada se razotkrivaju sve latentne snage društva kroz njihov odnos, u trenutku revolucije, koji se jednom kretnjom preobražava od normalnog stanja u otvoreni rat. U Dantonovoj smrti je oslikan dijelić dramatičnog vremena u povijesti demokratskog strujanja. Zapadnoeuropska kritika kao demokratsko strujanje poima vladavinu kapitalizma ili buržoarsku revoluciju, za razliku od umjerenijih, humanije određenih stavova koji na demokraciju gledaju kao na određeni tip vladavine većine ili onoga što većina predstavlja. Taj demokratski trenutak je Francuska revolucija i vladavina terora, trenutak kada je obezglavljen Louis XVI. i Marie Antoinette, kada je demokratski duh s vrhunca idealizma upao u ponor ubojstava i osvetoljubivih želja. U odnosu na feudalizam svako kretanje, svaki pokret je revolucionaran jer donosi promjenu. Snage u toj masi previranja postaju revolucionarne ili proturevolucionarne. Sredine nema. U toku revolucije odlučuje se kuda ide revolucija i svaka etapa obiluje teškim dramatičnim događajima. Trenutak o kojem je Büchner pisao je onaj dijelić povijesnog vremena kada je buržoarska revolucija, s Robespierreom na čelu, samu sebe premašila.

Danton, snažan karizmatični govornik antirojalističkih snaga, spoznao je strahotu rastućeg broja žrtava pod giljotinom, sjenku koja se nadvila nad Revolucijom, u logiku nasilja koja je izrasla iz želje da mase budu slobodne. Za Robespierrea Revolucija ima oznaku straha Oružje Republike je strah, snaga Republike je krepost – krepost, jer je strah bez nje poguban, jer je krepost bez njega nemoćna. Strah je izvor kreposti, on nije ništa drugo nego brza, stroga i neslomljiva pravednost….Vlada li despot pomoću straha nad svojim podanicima, koji su slični životinjama, on kao despot ima pravo…“ (Büchner 1960, 20), a oružje Revolucije je despotizam slobode nasuprot tiraniji. Dvije su točke Revolucije: sloboda kao polazište i oslobođenje kao krajnji cilj. Između nije ništa drugo osim crnog, zgusnutog despotizma. Naprijed! Ubijte svakoga, tko nema poderan kaput!“ (Büchner 1960, 14), trenutak kada između želje za slobodom i želje za vladavinom nastaje masovno nasilje. Buechner je spoznao da nasilje sada egzistira na obje strane, rastuće snage političkog otpora i nasilja države i to je usporedio s teatrom, ili točnije teatralizacijom života kojeg nazivamo kulturom i pravom. To rastuće nasilje je satirično prikazano kao teatar u teatru:…Jeste li vidjeli novu dramu? To vam je babilonski toranj!…. (Büchner 1960, 46)

GBDSSukob društvenih klasa i društvenih snaga Büchner je oblikovao kao sukob živih individualnih likova i kroz njihove potpuno individualno uvjetovane odnose. Suprotstavljeni likovi su ljudi koji su svjesno ili nesvjesno predstavnici povijesnih snaga u sukobima, oni žive u svojim osobnim odnosima i strastima. Te dvije homogene grupe predstavljaju Danton i Robespierre. Karakter, običaji i temperament određuju Dantona kao predstavnika buržoazije koja se obogatila zaplijenjenim crkvenim dobrima, špekulacijama sa žitom i koja je već postigla sve svoje ciljeve. Danton se zasitio politike što odaje njegov odnos prema ženama i prijateljima, za njega je Revolucija završena. S druge strane je ideološki vođa, minuciozni tiranin odjeven u ideološko ruho, Robespierre, koji je shvatio što je napravio ne uzimajući ga za problem jer cilj opravdava sredstvo. Narod kao masa kojom se upravlja je svakako iskorištena za više ciljeve. Obje suprotnosti su neprijatelji naroda. …teror stvara neprijatelje, jer neprijatelji su opravdanjem terora. Druga je frakcija „protivnost one prve…njezin je bojni poklič: Milosrđe! U Dantonovoj smrti Buechner je vjerojatno prvi – više od stotinu godina prije Orwella – razotkrio novogovor terora: Revolucionarna je vlada despotizam Slobode uperen protiv tiranije (Kott 1997, 139). Ova semantika omogućuje proizvoljno preokretanje riječi i proizvodi nova značenja. Milosrđe je zločin, a zločin se pretvara u milosrđe. Po svojoj okrutnosti despotizam slobode jednak je despotizmu kraljeva jer je razlika samo u glavama koje padaju ispod giljotine. Šopenhauer (Svet kao volja i predstava, IV poglavlje) je bio prvi koji se duboko zamislio nad psihologijom okrutnosti. Cela stvar mu je savršeno odgovarala za učenje o tome da je volja kod svih ljudi ista, iako je zahvaljujući principium individuationis podeljena na delove i onaj koji bližnjem zadaje patnju, upravo je zadaje sebi (zariva zube u vlastito telo). Bezdušnik poseduje veoma jaku volju za životom; zbog toga izraz lica zlih ljudi uvek nosi žig unutrašnje patnje (?). Iz tog stanja unutrašnjih patnji proističe nekoristoljubiva radost zbog tuđih patnji. Okrutno zadat bol drugome nije sredstvo za postizanje ličnih ciljeva, već lični cilj (Rajčić 2008, 9). Skupština Konventa, Trg Revolucije, šuma, spaljena sela i imanja samo su mjesta na kojima se izmjenjuje teror. Obezglavljuju oni koji će i sami biti obezglavljeni. Kratko je vrijeme između. Tragedijom se presijeca ljudska sudbina (Kott 1997, 133) a početak i svršetak imaju poseban smisao. Unutar početka i kraja je zgusnuto vrijeme života s izborom sudbine, a povijest i sama ima svoju sudbinu Sudbina povijesti izjednačava se sa sudbinom pojedinca.

Giljotina, taj okrutni glavosječa ne prepoznaje kralja, junaka ili pak običnog smrtnika. Revolucionarni teror – giljotina je njegov simbol, slika i znak. U drami prikazana tek na kraju, svepristutna je od samog početka. Sve su glave iste u svojoj konačnici, sve je samo pitanje trenutka, tog zgusnutog vremena u kojem se pojedinac, koji predstavlja masu, nalazi. Prekrivena bijelim pokrovom da se sakrije sav njen užas, kao bijela udovica, strpljivo čeka i oduzima. Narod, izgubljen u vremenu i prostoru, između početka i kraja, emocionalno i materijalno osakaćen u revolucionarnom ili ratnom previranju (naziv nema značenjsku vrijednost jer je ishod isti) bitan je samo kao kolateralna žrtva. Njime se upravlja, njega se vodi. Ljudskim sudbinama se trguje i pregovara. Alfa i Omega – početak i kraj – između ništa, tek život.

Najveću nesreću koju neki narod može doživjeti je politička revolucija bez obzira kako se zvala jer se uvijek svodi na bratoubilački rat. Narod koji nije iskusio revoluciju unutar samog sebe neće nikada shvatiti da je to najveća tragedija koja mu se može dogoditi. Niti jedna revolucija, bez iznimke, narodu nije donijela sreću, već naprotiv donosila bi mu samo tragediju. Zbog nejedinstva narod ima neprijatelja u samom sebi. Francuska revolucija je za francuski narod bila neizreciva tragedija. Unatoč deklariranim principima ta revolucija je u svom pohodu progutala oko dva milijuna ljudi, pripadnika svog vlastitog naroda. Baš ništa ili gotovo vrlo malo se njome promijenilo. Umjesto jednih, na vlast su došli drugi; umjesto jednih bogatih, to su postali drugi. I dan danas živi njena deklaracija ali samo na riječima. Svakoj revoluciji su potrebni simboli, pa makar i oni lažni, poput Bastille, a žrtve su potpuno nevažne.

 

 

LITERATURA

Biserka Rajčić. Antologija poljskog eseja. Beograd: Službeni glasnik, 2008.

Georg Büchner. Dantonova smrt: drama u četiri čina. Zagreb: Državno izdavačko poduzeće Hrvatske, 1960.

Jan Kott. Rozalindin spol: interpretacije: Marlowe, Shakespeare, Webster, Buechner, Gautier. Zagreb: Znanje, 1997.

Kubiak. Danton’ s Death and the Dictates of Theory in Buechner, G.: Complete plays and prose. New York: Hill and Young, 1963.

Victor Hugo. Vandeja se buni 1793. Beograd: Izdavačko preduzeće Rad, 1955.

 

[1] U Hrvatskoj se, prema informacijama iz online knjižničnih kataloga, jedino u vukovarskoj Gradskoj knjižnici može posuditi Büchnerova drama Dantonova smrt. Ta činjenica je svakako slučajnost, međutim Vukovar je herojski grad i znakovit zbog stradanja i patnje hrvatskog naroda, no takvo stradanje se referira na stradanja naroda uopće.

Leave a Reply