(Ne)mogućnosti dijaloga

SanjinPejkovićŠta znače riječi pomirenje, dijalog, razumijevanje u kontekstu različitih historiografija? Da li osobe koje se priklanjaju jednom historiografskom narativu uopšte mogu da shvate perspektivu ”drugog”? Da li postoji više istina i koja je u tom slučaju ispravnija? Do koje je mjere moguć dijalog o prošlosti, i kad se on pretvara u pregovore dvije zaraćene strane?
Dekonstrukcija Historije sa velikim H, ali i pronicanja u strukture moći pisanja iste je u akademskim krugovima iziskivala multidisciplinarne pristupe historijskoj građi. Instrumentalizacija historiografije nije naravno vezana samo za naše krajeve. Političke, akademske i kulturne elite koriste narative o historijama sopstvenih naroda da bi na razne načine opravdale određene postupke ili ”dokazale” počinjene nepravde.
Pokušaji pomirenja
U slučaju zadnjih ratova na području bivše Jugoslavije postoji valjda zabilježeno stotine pokušaja pomirenja zaraćenih strana kroz seminare, radionice, konferencije, aktivističke djelatnosti itd. Teško je rezultate takvih napora empirijski izmjeriti. No sam pokušaj približavanja i dijaloga je po sebi pozitivan i valjda svjedoči o naporima, ali i o mogućnostima dijaloga. Ili?
Sa akademske strane postoji nekoliko bitnih pokušaja da se različite historiografije, ako ne približe jedne drugima, bar pođu koliko-toliko uvažavati. Dubravka Stojanović, skupa sa timom kolega historičara sa čitavog Balkana, je pokušala aplicirati teoriju multiperspektivnosti na školske udžbenike iz historije. Tu su kontraverzni događaji iz zajedničke historije čitavog Balkana priređeni iz nekoliko uglova, zavisno od strane, sve da bi se pokazalo da ne postoji samo jedan pogled na historiju i događaje iz prošlosti.
Sa filmske strane postoji nekoliko zanimljivih projekata koji uglavnom mogu koristiti kao daljnje platforme za diskusije. U filmu Tri (Goran Dević), srećemo tri ratna veterana koji su – svako na svojoj strani – vjerovali u ideje koje su ih odvele u rat, i koji se danas susreću i pričaju o ratnim životima skupa sa nekadašnjim neprijateljima. Ono što veže ovu trojicu ljudi je osjećaj da su iskorišteni i bačeni, te da ne mogu naći svoje mjesto u post-ratnim društvima za koja su riskirali živote. Oni koji ih mogu najbolje shvatiti u razočarenju su drugi vojnici, pa makar oni bili i sa druge strane barikade.
FOTO: Scena iz filma Tri (Goran Dević)
Dakle, neispunjeni ideali su paradoksalno zbližili bivše neprijatelje. Postavlja se pitanje da li je iluzorno očekivati neko veće pomirenje od ovog? Možda je rezignacija najmanji zajednički imenilac, ključ prepoznavanja i razumijevanja tuđih priča?
Kako se u budućnosti nositi sa problematičnim prošlostima je pitanje od milion dolara. Nijedan film neće moći dati odgovor na to pitanje, ali će između ostalog moći poslužiti kao svjedok sopstvenog vremena i ideja koja su ta vremena prožimala. Norveški film Reunion (Jon Haukland) sam imao prilike gledati kao dio programa ”Dealing with past” na Prizrenskom Dokufestu prije nekoliko godina. Film se bavi suočavanjem dvaju grupa, kosovsko-albanske i kosovsko-srpske, te dijaloga o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U okviru organizacije Nansen škole, su se krajem devedesetih organizovali susreti Albanaca i Srba. Grupa koja se portretira u Reunionu je bila zadnja grupa pred bombardovanje Srbije 1999, te je na neki način simbol kraha dijaloga i povlačenje razgovora pred čistom silom. Mada je Nansen škola nastavila svoje susrete i u toku 2000-tih, ideja režisera je bila da proba nanovo okupiti već pomenute učesnike, deset godina kasnije.
Prije samog susreta svjedočimo snimcima iz 1999 gdje vidimo učesnike kako raspravljaju o pitanjima ugroženosti, represiji srpskih vlasti prema Albancima, o mogućoj nezavisnosti Kosova, nacionalizmu. U čudnom maniru direktnog obraćanja dvjema grupama, režiser ustanovljava neke od historijskih činjenica koje su dovele do NATO bombardovanja i raseljavanja koja su uslijedila. Onda srećemo učesnike u njihovim današnjim životima te saznajemo da dio srpske grupe više ne živi na Kosovu, ali i da su kosovski Albanci bili protjerani pa su se nakon rata mogli vratiti svojim domovima. Ono što je najbitnije je da su svi zainteresovani za novi okup.
FOTO: Scena iz filma Reunion
Reunion je veoma interesantan film, ne samo zbog izbora teme i sagovornika, nego i zbog praćenja samog procesa krahiranja komunikacije među ljudima. Dokle je moguć dijalog, gdje prestaje i da li daje ikakve garancije za pozitivan pomak? Iako su ljudi spremni da se suoče sa drugom stranom, to ne daje nikakve garancije za uspostavljanje ravnopravnog razgovora koji će se bazirati na uvažavanju tuđih misli. Uloge su izmijenjene, deset godina nakon prvog susreta. Albanci su ti koji imaju vlast na Kosovu za razliku od prethodnih vremena. No struktura koja omogućava samoviktimizaciju, nepovjerenje  i prezir za tuđe ”istine” je nepromijenjena. U jednom trenutku – pri samom kraju – albanska grupa pita šta može da uradi za Srbe na Kosovu danas. Na to dobijaju odgovor da je najbolje da ih samo puste na miru da žive odvojeno u enklavama. No u sceni rastajanja, Boban, ista osoba koja traži izolaciju, poziva čitavu albansku grupu na vjenčanje koje se treba održati samo nekoliko dana nakon ovog susreta. Albanci – koji sad pričaju srpski a ne engleski, prihvataju samo ako će biti ”ciganske muzike i rakije”.
Zauzimanje busija prošlosti
Teško je doći do ikakvih zaključaka baziranih na samo nekoliko filmova. Dokumentarni film je zavisan od selekcije te je moguće da postoji nekoliko verzija ovog filma, koje bi izgledale sasvim drugačije da se režiser odlučio na drugi pristup prikazivanja grupa. No, sudeći po ovoj verziji koja se prikazuje na TV-u i festivalima, odnos komšija je koliko-toliko dobar dok se ne počne pričati o prošlosti. Tu se zauzimaju busije od kojih se ne odstupa ni milimetar. Privatne memorije se u ovom slučaju ugrađuju u historijske narative te lična priča postaje dio zvanične historiografije. U tu svrhu se lične priče preobražavaju u historijske fakte.
Ćorsokak dijaloga se u tom slučaju riješava priznavanjem svih istina kao jednako vrijednima, što nosi opasnost relativizacije prošlosti. To nažalost ne može promijeniti ni činjenica da se u početku filma etablira jedna historiografija, ona bazirana na norveškom – donekle neutralnom – pogledu na stanje stvari na Balkanu. Ta historiografija, napravljena iz komocije finansirane od strane Norveškog Filmskog Instituta vrijedi samo dok se može instrumentalizirati u određene svrhe od strane učesnika. Za pravo približavanje jednih drugima izgleda ostaje još jedino nada u razočarenje neispunjenim obećanjima, kao što je to slučaj sa Devićevim karakterima. No to za sobom povlači još problematičnije pitanje: gdje bi se nalazile mogućnosti dijaloga, i šta bi bilo sa akterima da su se nacionalistička obećanja ispunila?
*Naslov ovog teksta je parafraza poznatog filma nadrealiste Jana Švankmajera s početka osamdesetih. Kroz nekoliko situacija, Švankmajer prikazuje dijalog kao osnovno sredstvo nerazumijevanja drugog.
Tekst prenosimo sa portala media.ba, uz dozvolu autora

 

Leave a Reply