Nigdje nikog nemam

Piše: Ivan Šunjić

IvanSunjicPored repriznog naslova „Kajališni sat“ (iza kojeg stoji obnova vrlo uspješne predstave Jasena Boke „Kazališni sat“, predstave čiji uspjeh, unatoč jasnoj intenciji, nije ponovno postignut) te, usudimo se reći, pokušaja scensko-poetskog kolaža nazvanog „Hercegovina“, kralježnicu ovosezonskog repertoara Male scene Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru čini naslov „Nigdje nikog nemam“ („Have I None“) Edwarda Bonda, jednog od najpoznatijih i za postavljanje najizazovnijih suvremenih engleskih dramatičara.

Autor ovih redaka mora naglasiti da se u njegovu slučaju s osjećajem nestrpljivog iščekivanja premijere pomiješala sumnja u konačni uspjeh ovog projekta. Sumnja se mogla opravdati činjenicom da HNK često ne uspijeva iskoristiti sve potencijale atraktivnog teksta. To je konkretno bio slučaj s predstavom „Humble Boy“ engleske dramatičarke i glumice Charlotte Jones koja nije uspjela zbog izrazito neartikulirane i nepromišljene režije Borne Armaninija i, dobrim dijelom, lošije igre glumaca (uglavnom uzrokovane potonjim razlogom).

Takav se slučaj ovaj put nije ponovio zahvaljujući ekipi predstave, prvenstveno izvrsnom dramaturgu i asistentu na Odsjeku za dramaturgiju ASU Sarajevo Draganu Komadini, redatelju predstave, te glumačkom ansamblu kojeg čine zasigurno najjača karika u ansamblu Jelena Kordić, Robert Pehar te gostujuća glumica Snježana Martinović. S. Martinović, mostarskoj publici dobro poznata po ulogama u MTM-u, ovaj put predstavlja pravo scensko osvježenje i da se zaključiti da je šteta što ju češće ne viđamo na Maloj sceni jer je njezin angažman možda mogao spasiti neke od prethodno navedenih naslova.

Praizvedba Bondovog teksta „Nigdje nikog nemam“ na bosansko-hercegovačkim pozornicama bila je 2008. godine na Otvorenoj sceni Obala kao samostalna diplomska predstava Adnana Krese. Premijerna izvedba ovog teksta u mostarskom kazalištu održana je 23. listopada 2012. godine što je ujedno i njegovo prvo uvrštavanje u repertoar nacionalnih kazališnih kuća, a to je redatelju zasigurno predstavljalo dodatnu odgovornost. Nakon odgledane predstave s pravom se može zaključiti da je Komadina ispunio očekivanja i spretno iskoristio sve mogućnosti koje tekst nudi.

„Nigdje nikog nemam“ drama je smještena u postapokaliptično doba – svijet je u ruševinama, vlada sveopća hladnoća, otuđenost i dezorijentacija. Prema riječima samog redatelja: Bondova vizija svijeta je futuristička, zabranjena je svaka veza s prošlošću, vlast svako malo preseljava ljude u strahu da ne bi „pustili korijenje“ i tako se vezali za jedan prostor. Tematska okosnica je priča o životu bračnog para uređenog po tipičnom modelu patrijarhalne matrice u kojoj je suprug Jams (Robert Pehar) onaj koji je poslušan sustavu i koji je u neprestanom strahu od njega, a supruga Sara (Snježana Martinović) je ona koja je poslušna suprugu. Stvaranje straha tako je, foucaultovski rečeno, tipični mehanizam kojim sustav provodi nadzor i kontrolu – strah od pogreške zapravo je strah od kazne. Na vrata im pokuca Grit (Jelena Kordić Kuret), nenadana gošća koja se predstavlja kao Sarina sestra (u tekstu je Grit muškog roda), a kao dokaz prilaže fotografiju iz njihova djetinjstva. Sara negira Gritine tvrdnje, a time ujedno negira i vlastiti identitet. Suočavanje s osobnom i zajedničkom memorijom postaje trauma – krajnje rješenje je otrovati Grit. Ishod je, međutim, drugačiji: Sara pojede otrovanu juhu spremljenu za Grit. Jamsova najveća briga postaje kako se „riješiti“ Sare, a da nitko (čitaj: nadređeni) ne primijeti i ne posumnja.

Teške psihološke igre i sukobi među likovima ublaženi su, što se čini kao jako dobra redateljska strategija, dijalozima i situacijama bliskima (anti)drami ionescovske provenijencije u kojoj je središnja tematika apsurd komunikacije. To je izvrsno ostvareno u prizorima Jamsa i Sare u kojima se svađaju oko toga tko je kada prekršio pravilo i sjeo na tuđu stolicu. Takvi su prizori izvedeni vješto, gotovo na rubu farse, a zahvaljujući komičkom olakšanju ove vrste uspjeli su motivirati i onaj dio publike koji na pozornici mostarskog kazališta nije naviknut na suvremene dramske tekstove ove težine. Pritom se fleksibilnošću u igri ističe Snježana Martinović koja se u predstavi također dokazuje i kao najspretnija u scenskom pokretu (što je ujedno i njezino područje kao profesorice glume). Međutim, nemoguće je previdjeti određene (kardinalnije) pogreške tehničke naravi, primjerice neprirodno izveden pokret u prizoru kada Grit mora podignuti već odumrlo Sarino tijelo. Robert Pehar, inače najpouzdaniji muški član glumačkog ansambla HNK, dobro se snašao u ulozi Jamsa te se trudio iskoristiti svu slojevitost lika, a u pojedinim dijelovima, točnije dijalozima koji stilogeno prelaze i u duže monologe, zalazi u patetično deklamiranje. Jelena Kordić Kuret kao Grit ostvarila je jednu od zanimljivijih uloga te se još jednom dokazala kao dragocjena članica ansambla koja, bez obzira na težinu zadatka, uspijeva optimalno kreirati lik pa čak i vješto pokriti određene (svjesne ili nesvjesne) redateljske propuste. Jelena Kordić Kuret, kao glumica izrazitog afiniteta prema kompleksnim dramskim ulogama dubokih unutarnjih sukoba i tragedija, sklona je patosu, što u njenom slučaju nipošto nije obilježeno negativnim predznakom. U ovom liku koncentriranom igrom održala je dobru ravnotežu ne dopuštajući nekontroliranu ekspresiju koja bi samo dovela do, u nekim drugim predstavama prisutnog, nepotrebnog „raspadanja“ na pozornici.

Za scenografiju koju potpisuje Davorin Briševac možemo reći da je njegovo najuspjelije ostvarenje u posljednih nekoliko sezona. Dok pojedina prethodna Briševčeva scenografska rješenja, kao u spomenutoj predstavi „Humble Boy“, uglavnom ispunjavaju dekorativnu funkciju, u ovoj predstavi atmosfera klaustrofobičnog prostora sukoba naznačena je arhitektonikom hladnog bračnog stana čiji se zidovi sužavaju prema sredini pozornice gdje su vrata. Takvo rješenje značenjski može funkcionirati kao metafora sužavanja u prostore (pod)svijesti: izvanjski sukob reflektira se u duboko osobni, unutrašnji.

Iako je predstava futuristički smještena u dalju budućnost, radnja je usmjerena prema (možda već postapokaliptičnoj) sadašnjosti. Predstava, konkretnije sam Bondov tekst, propitivajući smisao bitka u sveopćem apsurdu kojim smo svi zahvaćeni ne daje konkretne odgovore nego postavlja pitanja onemogućavajući time pasivno gledanje. Predstava zahtijeva aktivnog gledatelja koji je spreman propitivati, ali i tražiti odgovore.
Na kraju ostaje zaključiti da postavka Bondovog teksta na određeni način čini svojevrsni pomak Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru prema izlasku iz višegodišnje (financijske i umjetničke) krize, a dodatno obećava i izbor Dragana Komadine za umjetničkog savjetnika što će, nadamo se, ubrzati dugo očekivanu revitalizaciju repertoara i ansambla ove kazališne kuće.

Napomena: kritika je pisana prema izvedbi 30.1.2013.

Edward Bond, Nigdje nikog nemam
Režija: Dragan Komadina
Glume: Jelena Kordić Kuret, Snježana Martinović, Robert Pehar
Scenografija: Davorin Briševac
Kostimografija: Mario Kovačević
Premijera: 23. listopad, Mala scena HNK Mostar

Leave a Reply