O Ishodištu jedinstvenog

Piše: Elvis LJAJIĆ

ElvisLjajić3U okviru 34. Kazališnih igara u Jajcu u četvrtak odigrana je predstava Glumac je… glumac je… glumac Zijaha A. Sokolovića. Nastala 1979. godine, ova predstava je izvođena preko 1500 puta, na različitim svjetskim jezicima, a otvorila je i nekoliko teatara širom svijeta.

Ova predstava govori o glumcu, što je jasno i iz samog naslova. Na tom planu, ovo je komedija koja ironizira opčinjenost savremenih teatara scenografijom, svjetlom, „genijem“ redatelja, odnosno svim onim bez čega teatar može, nauštrb onoga što je u osnovi teatar, nauštrb glumca. Sokolović koristi pretjerivanje, koje dovodi do krajnjih granica, kako bi se postarao da ova činjenica bude primjećena.

Sam komad počinje prodajom minijaturnih daski koje život znače, koje su publici materijalni dokaz da se bilo na predstavi. Ovako otvaranje predstave je zanimljivo jer nudi i materijalni dokaz (iako takva vrsta dokaza već postoji – kupljena karta) da se prisustvovalo nečemu što bi trebalo na prvom mjestu biti stvar duha. Sa druge strane, materijalni dokaz nas neizbježno asocira i na zločin, koji u ovom slučaju, tek treba da bude počinjen. Ovo otvaranje je zapravo svojevrstan ključ po kojem ova predstava funcionira do kraja: svemu se prilazi sa sjajnim ironijskim odmakom, u svijetu u kojoj je biti dio kulture pomalo i zločin.

glumac4U predstavi koja traje dva sata, Sokolović nas provede kroz teorije glume, konkretizirajući ih na sceni. Pri tome, on ne propušta da nas podsjeti, u slučaju da sami ne primjetimo, o kojim se teorijama radi i sve to radi na takav način da to nimalo ne smeta predstavi. Naprotiv, upravo to stalno i doslovno osvještavanje svakog pokreta i replike na sceni jeste komično, ali ona vrst komike koja donosi spoznaju. Ili je makar nudi. Izuzetno znanje o zanatu glume, veliko iskustvo na daskama koje život znače, poznavanje funckionisanja teatra i pozorišnih politika, omogućava Sokoloviću da se kvalitetno sa svim tim zeza, gotovo neprekidno parodirajući sve to. Možda nije loše podsjetiti da se parodirati može samo ono što sa jako dobro i iznutra poznaje.

Iako je Glumac je… glumac je… glumac monodrama, Sokolović uspijeva da izgradi dramske odnose među likovoma koje igra, između sebe, između prošlog, mladog sebe, i oca, koji u jednom trenutku postaje i odsutni otac. Te odnose Sokolović jako dobro koristi kako bi kontrolirao i publiku. Nerijetko, odmah nakon gromoglasnog smijeha publike, jednostavnim prozivanjem jednog od ovih odnosa, uslijedi mučna, tegobna tišina, u kojoj je publici pomalo neugdno što se maloprije onako od srca smijala Glumcu koji sad, tu pred njihovim očima, pati. Smjenjivanjem izuzetno komičkih epizoda i onih u kojima gotovo da nastupi pathos, Sokolović kreira ritam predstave zbog kojeg ona ni nakon dva sata trajanja ne postaje, izvinjavam se na psovci, dosadna.

Ova predstava je istovremeno i jako zabavan komad, koji ne možemo posmatrati na nivou gotovo dominantno tjelesne komedije. Da, Sokolović koristi tijelo kao primarno sredstvo za izazivanje komičnog, ali istovremeno demonstrira kako tjelesna komedija ne mora da bude nužno i vulgarna komedija. Naprotiv, izuzetna osvještenost onoga što radi, odnosno potpuna kontrola svakog pokreta, toj tjelesnosti daje svrhu, koju u našim teatrima sve rjeđe pronalazimo.

Valja nam napomenuti da je nakon odigrane predstave Zijah A. Sokolović predstavio knjigu Glumac je… glumac je… glumac, u kojoj su, osim predloška za predstavu, i desetine tekstova koji su ljudi iz različitih kazališnih sfera pisali o ovoj predstavi. Ova knjiga je, da zaključimo, materijalni dokaz glumcu da je njegova predstava ipak postojala.

Leave a Reply