XV Festival bosanskohercegovačke drame: O osvajanju prostora

Matija Bošnjak

matija1-Copy-300x235Predstavom Drang nach Westen, BNP-a Zenica sinoć je, 06. 05. 2016. godine, otvoren 15. po redu Festival bosanskohercegovačke drame, jedinstven događaj na našem kulturnom tlu u čijem su fokusu savremeni tokovi domaćeg dramskog stvaralaštva. Istoimeni dramski tekst ove predstave napisao je Dragan Komadina u suradnji sa redateljicom Lajlom Kaikčijokm koja je, kako saznajemo, zaslužna za prvobitni poticaj na promišljanje tematike i problematike samog komada i kasnije ostvarene predstave, a riječ je o aktuelnom i još uvijek  neriješenom problemu imigracija na tlu Europskog kontinenta koje svoju pozadinu imaju u širem kontekstu globalne političke krize. Vrlo je bitno stoga primijetiti da je riječ o vrlo zanimljivom pozorišnom slučaju izvođenja dramskog teksta koji je napisan sasvim nedavno, a povrh toga se i bavi događajima koji su se i sami zbivali relativno nedavno, dakle, izbjeglička kriza u drugoj polovini prošle godine i napadi u Parizu u noći između 13. i 14. decembra 2015., također i fudbalska utakmica koja se odigrala između dvije fudbalske reprezentacije te iste noći. Vrlo je zanimljivo, naime, predstava Drang nach Westen jer niko, počevši od samog autora komada, redateljice, glumačkog ansambla, pa sve do nas gledatelja ne posmatra ovu predstavu u uslovima značajne distance od događaja koji se tematiziraju, o kojima čak ne možemo govoriti kao o historijskim jer smo im još uvijek manje ili više neposredno izloženi, o kojima ne možemo misliti s određenim odmakom jer se suviše dobro sjećamo kako smo proveli noć tokom utakmice, sutrašnjeg dana obilježenog napadom u Parizu, i tako dalje. No, to je nešto čemu se treba vratiti kasnije.

Dodatna konkretizacija u smislu nekog stvarnog prostora i vremena u kojem se odvija radnja komada Drang nach Westen postignuta je smještanjem svih zbivanja u ambijent doma jedne zeničke familije. Scenografski je vrlo efikasno uveden osnovni problem te porodice jer gledamo u zidove sobe koji su napravljeni od kofera, što sugerira da se radi o porodice čiji su članovi ili spremni za bijeg u neku drugu zemlju ili već odavno borave van svoje domovine. Scenografsko rješenje također dobro funkcionira jer kada u jednom trenutku Džemo (Saša Handžić) uznemireno povuče jedan od kofera s ciljem da što prije krene put Njemačke, tada osjećamo i doslovno raspadnje te porodične stvarnosti.

Drugi scenografski znakovit potez je i prozor u središtu tog zida koji neprestano zrcali sliku sa tv-ekrana, te sugerira zatvorenost tog svijeta u granice medijski konstruirane realnosti. Prozor koji bi mogao biti mogućnost pogleda u daljinu zapravo je zamagljen vijestima, dnevnicima, utakmicama, koji također služe svrsi karakterizacije likova, odnosno uvođenju njihovih međusobnih različitosti u odnosu na prikazani sadržaj tv-programa.

U noći odigravanja utakmice između BiH i Irske, jasno uočavamo razliku između Džeme, koji se na neki način stidi svoje zemlje, koji vidi svoju i mogućnost života uopšte u zemljama europskog zapada, i Amara (Enes Salković) čija religioznost gleda u sasvim drugom pravcu i čiji se pomalo naivan patriotizam dodatno ističe u prisustvu svog suparnika. Onako kako se u događaju jedne fudbalske utakmice prelamaju različite perspektive Amara i Džeme, tako se u pogledu na aktuelnost izbjegličke krize diferenciraju sestre Sanja (Lana Delić) i Sabina (Uranela Agić-Burina). Dok je Sanja snažno angažirana u pomaganju izbjeglicama, njena sestra samo želi imati ugodan život u nekom razvijenom društvu Zapada. Tu je i otac Šefik, kojeg igra Izudin Bajrović, koji nakon dugo vremena ima priliku svjedočiti okupljanju porodice i njegov perspektiva je bitno određena pamćenjem jednog, za njega, ugodnijeg vremena.

Laila3-1Napisavši dramu koja inkorporira neposredno aktuelna zbivanja i koja likovima nudi da se u svojim razlikama karakteriziraju u odnosu na ta zbivanja, pisac Dragan Komadina je pružio mogućnost da ove likove prepoznamo kao nama bliske, da se lako sa njima poistovjetimo, da njihove patnje osjetimo kao vlastite. Problem, međutim, leži u tome što nam je na koncu jedina mogućnost simpatije ponuđena kroz njihove reducirano ideološke perspektive. Osjetivši da nas u dijaloškim scenama likovima približava više po liniji nekakvog političkog istomišljeništva, Komadina je u dramu uveo i monološke scene ad spectatores u kojima nam likovi na neki način otvaraju vrata svojih unutrašnjih života, ali i tada su vrlo često njihove replike opterećene parolama, frazama, u biti onim jezičkim materijalom s kojim se naizgled lako poistovjetiti jer je suštinski prazan, ali je upravo praznina fraze onemogućila likovima da razviju kompleksnost, pa zato o komadu Drang nach Westen možemo govoriti kao o jednočinki koja se bavi determinizmom likova.

S obzirom na sve te ideologije, tv-program koji u jednom trenutku izvještava o napadima u Parizu mogao bi služiti kao sredstvo zapleta, ali čak i mogućnost čisto vanjskog motiviranja promjene likova nije iskorištena, budući da upravo u tom trenutku Džemo još jače želi otići u Njemačku, iako se upravo tamo, dakle, na Zapadu dešava onaj košmar koji on pripisuje Bosni. Džemo svega toga nije nimalo svjestan i upravo zato je pomalo komičan (ali nam u tom trenutku nije čak ni smiješan). Amar u tom trenutku govori kako su Europljani to i zaslužili što njegovu religioznost ili, ako baš hoćete, „bosansku dušu“ čini gotovo karikaturalnom, a njihove dvije supruge, koje su u svakom smislu snažnije i odlučnije, gotovo da i nemaju šta za reći ili učiniti u tom trenutku osim otići gdje god odluče njihovi isuviše slabi muževi.

Likovi, dakle, ostaju na razini nekakve ideološke skice i zato nije ni čudno da na mjestu dramske radnje stoji monolog kao sredstvo samokarakterizacije lika. Drugim riječima, koliko god da nam se likovi približe onim što o sebi subjektivno misle, toliko nam postaju daleki u onome što nedostatak radnje objektivno pokazuje. Trećim riječima, da su likovi manje izgovarali svoje političke stavove a više djelovali u skladu sa svojim strahovima, ljubavima, interesima i pobudama mi bismo ih daleko snažnije prepoznali kao nama srodne i bliske. Jer, s druge strane zida je odsutno središte njihovih života, ta Njemačka, ti izbjeglički kampovi, ta vedrija budućnost koja bi mogla odzvoniti u nama kao nešto njima suštinski nedostupno i to upravo zbog opterećenosti nekakvim ideologijama.

Ova predstava je u samom naslovu imala zacrtanu mogućnost otvaranja jedne velike teme naše vremena, naše „globalne kulture“ o kojoj savremeni filozofi, teoretičari, mislioci svake vrste govore kao o „kulturi nomadizma“, „nomadskih identiteta“, jer upravo je to, čini mi se, implicitno sadržano u frazi Drang nach Westen, prodor na zapad. Nacisti su izvrnuti oblik te fraze, drang nach Osten, koristili da bi imenovali svoju vojnu ekspanziju na područje Europe koje naseljavaju Slaveni. Ta fraza i u jednom i drugom obliku izražava opsesiju naše epohe kada je u pitanju osvajanje prostora, a jasno je da se ljudi razlikuju od životinja i po tome što osvajaju u području vremena. Vrlo je indikativno da plemena koja žive na nomadski način, dakle, na način isključive ekspanzije u prostoru ne ostavljaju kroz historiju niti jedan trag književnosti, niti bilo kakvu baštinu kulturnog pamćenja. Ovo govorim zapravo zbog jednog lika u drami Dragana Komadine, ime mu je Šefik, i to je jedini lik u drami koji pamti, čija se egzistencija, dakle, prostire u vremenu, a ne u prostoru, tojest na čije se unutrašnje htijenje ne odnosi fraza Drang nach Westen. Šefik iza zidova svog stana nema ni Njemačku, ni simpatiju za bliskoistočne zemlje, niti bilo šta drugo osim prošlost koje se može sjećati. Nažalost, osim što mu je dodijeljeno da izgovori monolog na početku i monolog na kraju, Šefik također u svojoj prognanosti u vremenu nije uspio da uistinu zaživi.

Zanimljivo je u svakom slučaju posmatrati glumačku izvedbu teksta koji se bavi toliko živom i aktuelnom tematikom. Zanimljivo je posmatrati igru glumaca koji sa likovima koje igraju dijele toliko stvarnih sjećanja i iskustava. Svakako je velika vrlina i vrijednost ovog komada to što pokušava publici ponuditi sliku njihovog svijeta, baviti se konkretnim problemima našeg društva. Ozbiljan nedostatak ove predstave je, međutim, taj što nije osvijestila vlastite potencijale u smislu da njen naglasak nije morao biti na ideološkim pozicijama likova nego na jednoj sasvim osnovnijem problemu, a to je nemogućnost ljudi da se pomjere u svijetu opsjednutom osvajanjem prostora.

Dragan Komadina: Drang nach Westen

Režija: Lajla Kaikčija

Ideja i režija: LAJLA KAIKČIJA
Scenografija i kostimografija: SABINA TRNKA
Muzika: IGOR KASAPOVIĆ
Videoart: JASMIN ŠARIĆ
Producent: HAZIM BEGAGIĆ
Izvršni producent: DENIS KRDŽALIĆ
Inspicijentica: SABINA GLOGOVAC

Podjela uloga

Šefik: IZUDIN BAJROVIĆ
Džemo: SAŠA HANDŽIĆ
Sabina: URANELA AGIĆ-BURINA
Sanja: LANA DELIĆ
Amar: ENES SALKOVIĆ

 

 

Leave a Reply