O romanu “Oprost” Aleša Štegera

Magdalena Blažević

Ono što su Woland i družina za Moskvu, to su Adam Bely i Rosa Portero za Maribor. Aleš Šteger, slovenski pisac i pjesnik, u svom novom romanu ”Oprost” pod okriljem noći šalje neobični dvojac – bivšeg dramaturga i vođu scijentologa te njegovu saveznicu, radijsku novinarku, u zajednički pohod na Maribor. Gradom, ”europskom prijestolnicom kulture”, vladaju trinaestorica posvećenih koji su zauzeli sve sfere političkog, društvenog i kulturnog života. Oni su metaforički prikazani slikom hobotnice s trinaest krakova koja proždire sve pred sobom. Bely i Rosa će, baš kao i Woland, uz malo čarobnjaštva razotkriti što se krije iza neonskih reklama grada koji počiva na grobljima i masovnim grobnicama. Maribor je slika područja nekadašnje Jugoslavije, pa i slika Europe. Kroz priču o gradu Bely i Rosa razotkrit će i vlastitu prošlost, proživljene traume i demone s kojima se bore.

”Oprost” vrluda među književnim rodovima i žanrovima jasno se referirajući na Bulgakovljev roman ”Majstor i Margarita. Štegerove aluzije utkane su u cijeli roman i u trenutku kada ih detektiramo one se ne nameću kao komparacija ova dva toliko različita romana, nego kao upozorenje da gotovo stoljeće otkako je Bulgakovljev roman napisan (ne i objavljen!) nismo učinili korak naprijed, naprotiv.

Nadrealna atmosfera, ironija, satira, krajnje groteskne scene i uistinu genijalan humor proželi su petnaest poglavlja romana, ali se u tom škrtom, dramskom jeziku našlo mjesta i za poetske elemente – u trenutku kada Rosa odlaže čašu ”nepostojeći” pripovjedač kaže: ”crveni polumjesec njezine šminke zagrizao je rub stakla”. Aleš Šteger majstorski vlada jezikom, ne ponavlja se, a ništa ne ostavlja nedorečenim. On hoda rubom romana i drame, satire i groteske, trilera pa i horora i za to nalazi savršenu mjeru.

Nekoliko je odlomaka koji bi se vrlo lako mogli čitati i odvojeno, kao kratke metaforičke priče koje nude niz interpretacija. Jedna od najduhovitijih ona je o kolinju u kući kroz koju prolazi austrijsko-slovenska granica, ili pak ispovijest direktora mesne industrije koji objašnjava otkuda dolaze svinje od čijeg se mesa prave ”domaće” kranjske kobasice. Ispitivanja koja provode Bely i Rosa izvanredni su dijelovi romana koji iz crnog humora prelaze u totalni kaos, potoke krvi, i opće ludilo. Ova je mračna bajka iz susjedstva strahovito poražavajuća, iako teško da ćemo je okarakterizirati kao šokantnu, ona je jednostavno ogledalo naše stvarnosti u koje se gledamo već dugo, ali ne poduzimamo ništa.
Roman nema klasičnog pripovjedača, njegovo tijelo tvore dijalozi i dramske scene koje se nižu brzo ne dopuštajući čitatelju da skrene sa zacrtane putanje. Iako je tekst srodan drami čitatelji će ga zasigurno vidjeti kao pogodnog za formu stripa zbog nevjerojatne slikovitosti i sažetosti, a Bely i Rosa bili bi idealni super(anti)junaci.

Štegerov roman gazi sve pred sobom – političare, novinare, kulturnjake, crkvenjake i otvara vrata u svijet iza kulisa onoga što prikazuju mediji. Uvijek na graničnom području, koristeći pretjerivanje kao literarni instrument on nas istovremeno nasmijava, plaši i izaziva da se još jednom malo bolje pogledamo i zapitamo jesmo li i mi spremni prodati dušu vragu za sitan novac. U svojim je likovima spojio ljudsko i životinjsko i ubacio ih u nadrealni vrtlog nakaznog. Ovom se karnevalskom komedijom na tragu apokalipse provlači i pitanje oprosta. Jesmo li uistinu sposobni oprostiti drugima, ako nismo u mogućnosti oprostiti sebi?

 

(Tekst, originalno objavljen u zagrebačkom Expressu, prenosimo uz dozvolu autorice.)

Leave a Reply