Očev stan, scena i predstava

Kemal Bašić

KemalBašić„Otac i sin“ Banjalučkog Narodnog pozorišta su još jedna od predstava ovgodišnjih brčanskih susreta koja se bavi porodicom, neiscrpnom dramskom temom. Predstava je pravljena po drami Nebojše Romčevića „Dječija posla“ a ono što smo vidjeli na sceni u dobroj mjeri objašnjava to što se predstava ne zove kao što se zove drama, a stiče se utisak kao da ne bi bilo ništa manje tačno i to da se predstava zove samo „Otac“.

Jednostavnom scenografijom scena je uređena u građanski stan u kojem živi otac (Petar Božović) i njegova služavka Spomenka (Snježana Štikić). Sin (Ljubiša Savanović) dolazi sa suprugom (Sandra Ljubojević) na slavu kod oca i već u toj prvoj sceni se vidi težina odnosa vremenski toliko udaljenih generacija, pa makar bili otac i sin. Petar Božović majstorski pokazuje unutrašnje stanje čovjeka kojem je vrijeme pri kraju, a koji, osvrćući se nazad, u životu vidi samo promašaje i razočarenja. On s cinizmom gleda sve što se događa oko njega, jer on svijetu svoga sina, njegove žene i nerođenog unuka pripada još samo svojom starošću.

otacisinLik oca je u dramskoj strukturi postavljen tako da dominira, a svi ostali su tu da bi pomogli da se on i njegovo biće osvijetle iz različitih uglova. U ovoj predstavi se ima osjećaj da Božoviću ta pomoć drugih likova skoro da i ne treba, jer oca on prikazuje iznutra, njegove riječi, njegovo djelovanje nije ni blizu toliko motivisano vanjskim faktorima, koliko unutrašnjim, odnosno umorom duše starca.  Zbog toga ne bi bilo teško zamisliti ovakvog oca i igru Petra Božovića čak i u formi monodrame. Zbog toga što je lik oca toliko dominantan, predstava na momente djeluje jednolično i tromo, pateći od nedostatka napetosti koja bi stvorila jaču dramsku tenziju. Porodični odnosi koji su postavljeni ovako kako jesu u ovoj predstavi, nude mogućnost da se stvori izrazito jaka napetost, ali taj potencijal nije iskorišten koliko je morao biti. Šteta je što se reditelj tome nije više posvetio. Cijela bi predstava dobila, a lik oca ne bi ništa izgubio, naprotiv, jer dobro igranom liku drugi likovi kojima dramska situacija dopušta da se razviju i djeluju nipošto ne mogu smetati i biti teret. Ovo je, dakle, ipak ostala predstava od jednog lika, dobra igra i glumačko iskustvo Petra Božovića održali su komad na okupu, a nakon odgledane predstave nameće se pitanje na šta bi to ličilo da je oca igrao neki drugi glumac? Predstave vjerovatno ne bi ni bilo.

Leave a Reply