Osmi strah

Piše: Elvis Ljajić

ElvisLjajić3Po izboru Nicholasa Lezarda, koji je za “Guardian” sastavio spisak najboljih džepnih izdanja za prošlu godinu, roman Sedam strahova”Selvedina Avdića jedan je od najboljih.

Sedam strahova je kriminalistički roman. Glavni lik romana, bivši novinar i gotovo bivši čovjek, istražuje nestanak novinara Aleksandra Alekse Rankovića iz ratne 1993. godine, na molbu njegove kćerke. Tragajući za istinom o nestalom novinaru, on uočava sve više sličnosti između njih dvojice – na kraju se ono što je bila potraga za konačnom istinom o sudbini nestalog novinara Alekse pretvara u potragu za odgovorima o vlastitom životu i smislu postojanja.

Avdić koristi prednosti koje mu pruža žanr koji je odabrao – kriminalistički roman je uvijek u podrazi za konkretnim odgovorom, za rješenjem, otkrivanjem misterije. U proces rješavanja klasičnog „slučaja“, Avdić paralelno uvodi i proces samospoznavanja glavnog lika – sa svakim pomakom u istrazi, on pronalazi i dio slagalice svog vlastitog, novog života. Na kraju, spoznaja o sudbini Alekse Rankovića je istovremeno i spoznaja vlastite sudbine, pa čak i spoznaja ljudske prirode. Kao pokretač radnje u romanu koristi još jedno, (ne samo) kriminalističkom romanu karakteristično i često korišteno sredstvo – dnevnik. Rekonstrukcija poslednjih dana života Alekse Rankovića postaje opsesija glavnog lika, čiji život ponovo počinje tom misijom.

Uvođenjem onostranog, Avdić borbu između dobra i zla, na izvjestan način, izmješta izvan sfere ljudskog; međutim, to čini samo zato da bi efektnije pokazao koliko su i jedno i drugo, a posebno ovo drugo, zapravo ljudima svojstveni. Dva crvenokosa lika, otjelovljenja zla, kao mantru ponavljalju Mi smo bili samo inspiracija, onda kada govore o zločinima koje su počinili ljudi oko njih.

U skladu sa ostalim elementima priče su i elementi horora koje autor uvodi u roman. Koristeći se, prije svega, ambijentom kao sredstvom za proizvodnju efekata horora, Avdić u priči stvara okruženje u kojemu su samo zle sile i sumorne stvari moguće. U takvom ambijentu ne samo da je normalno već je i očekivano susretanje sa duhovima i ostalim onostranim stvorenjima. Sasvim je normalno da granica između jave i sna, stvarnog i nestvarnog, doživljenog i namaštanog bude gotovo neuhvatljiva. Ta kombinacija kriminalističke priče i horora, kojom se priča jedna intimna priča čovjeka koji se suočava sa svojim najjačim, paralizirajućim strahom – strahom od samoće – uspijeva da drži pažnju gotovo nepromijenjenim intenzitetom.

Intertektualnost, čiji je cilj smisleno povezivanje sa drugim pričama i tekstovima, jedna je od kvaliteta romana. Stalna interakcija sa, kako sižejno tako i stilski sličnim (ali i potpuno različitim) pričama, omogućava različita čitanja. Kakav god pristup čitanju da izaberemo, ono što je sigurno je da se radi o dobrom romanu, koji se brzo i lako čita, zanimljiv i stilski efektan, iz kojeg se nešto da i naučiti, i, što nije najmanje važno, koji se ne pravi da je velika književnost i baš zato bi mogla to i da postane.

 

Leave a Reply