31 search results for ""elvis ljajic""

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Generacija kao lik

Elvis Ljajić

Scenografska rješenja su veoma sugestivna. Predstava se igra iza mreže, koja je prostore od poda do plafona, i djeluje i kao fizička prepreka likovima koja ih sprečava da odu iz čemera u kojem se nalaze. Istovremeno i to upravo zbog toga što se na kraju predstave ta mreža podigne, ta mreža djeluje i kao koprena koja likovima ne dozvoljava da vide svu ljepotu života i svijeta oko sebe, ograničavajući im i poglede i živote na ono unutar nje. Efektno je i rješenje da tu koprenu podigne lik koji je slijep, čiju komunikaciju sa onostranim drže pod kontrolom lijekovi i koji sjajno referira sa likovima slijepih proroka iz dramske historije.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: Sveto S

Elvis Ljajić

Dokumentarističkoj drami sjajno odgovara fragmentarna dramaturgija, pa je autorica tu opciju i iskoristila. Niz slika nije povezan uzročno-posljedično, već se redanjem događaja postiže stvaranje atmosfere užasa. Autorica niže slike sa mnogo osjećaja, pažljivo ih gradirajući od početne slike u kojoj nam prikazuje sliku uplašenih glumaca zeničkog ansabla prekinute predstave iz devedesete godine do slike ekstazirajućeg zla u sceni kojom se predstava završava.

Ono što predstava sugerira je, naravno i veoma očigledno, veza između događaja sa početka devedesetih i onoga što se događalo u godinama koje slijede. Pri tome se ne misli da je prekidanje predstave dovelo do onoga što je kulminiralo pokoljima koju godinu poslije, već da je to bio jasan simptom, nepogrešiva najava za one koji su znali da posmatraju.

XV Festival bosanskohercegovačke drame: “Djela, Amare, djela”

Elvis Ljajić

Najveći problem ove predstave, koja je inače solidna, su monolozi. Ono što je trebalo da se na sceni dogodi, ono što je trebalo da se se uspostavi na osnovu odnosa među likovima, na osnovu dramskih radnji, daje se likovima da  izgovore. Na taj način ključne stvari posredno saopštavaju publici umjesto da nam se pokažu. Tako recimo, ne bismo znali da jedan lik mrzi drugog lika dok on to u monologu ne kaže. Ili, ne bismo znali da je liku teško, dok ne kaže da mu je teško.

Mali ljudi na vjetrometini historije

Elvis Ljajić

Konačna dominacija historije nad pojedincima je strašna poruka, koja je osviještena u trenutku potpunog propadanja likova, koji je istovremeno i upostavljanje kakve-takve, kao i na početku predstave nefunkcionalne porodice, čime se i nagovještava novi ciklus njenog propadanja.

U mutnoj vodi

Elvis Ljajić

Kroz sudbine svakog od likova se prelamaju te društvene promjene, veoma dinamično mijenjajući odnose među likovima, koji i jesu dobrim dijelom od samog početka uvjetovani trenutnim društvenim položajem svakog od njih.

O Ishodištu jedinstvenog

Elvis Ljajić

Ovo je komedija koja ironizira opčinjenost savremenih teatara scenografijom, svjetlom, „genijem“ redatelja, odnosno svim onim bez čega teatar može, nauštrb onoga što je u osnovi teatar, nauštb glumca. Sokolović koristi pretjerivanje, koje dovodi do krajnjih granica, kako bi se postarao da ova činjenica bude primjećena.

Osmi strah

Elvis Ljajić

Koristeći se, prije svega, ambijentom kao sredstvom za proizvodnju efekata horora, Avdić u priči stvara okruženje u kojemu su samo zle sile i sumorne stvari moguće. U takvom ambijentu ne samo da je normalno već je i očekivano susretanje sa duhovima i ostalim onostranim stvorenjima. Sasvim je normalno da granica između jave i sna, stvarnog i nestvarnog, doživljenog i namaštanog bude gotovo neuhvatljiva. Ta kombinacija kriminalističke priče i horora, kojom se priča jedna intimna priča čovjeka koji se suočava sa svojim najjačim, paralizirajućim strahom – strahom od samoće – uspijeva da drži pažnju gotovo nepromijenjenim intenzitetom.

Pred zidom

Elvis Ljajić

Ovakva postavka, jasno,  ide na štetu i glumcima, jer im ne dozvoljava da razviju prave odnose među likovima koje igraju. Uprkos tome, lijepo je bilo vidjeti koliko truda i napora ulaže  Adnan Goro, igrajući Toma Steinbocka, pokušavajući da od onoga s čim raspolaže napravi lik. Za razliku od njega, Muhamed Hadžović uspijeva da bude nerazumljiv i nečujan uprkos tome što se najudaljeniji gledalac od njega nalazi na tri metra, pri tome nerijetko upadajući u zamku da svoj lik igra prepatetično. Isljednik i ljekar su bili razumljivi.

Skapino, sa pola snage

Elvis Ljajić

Glumački ansambl se dobro snašao u nekoliko situacija, improvizirajući, pri čemu te improvizacije ne odudaraju od ostatka predstave ili dotadašnjeg načina igre. Međutim, za tim improvizacijama vjerovatno ne bi bilo ni potrebe, da su glumci malo ozbiljnije doživjeli publiku pred kojom su igrali, koju su mahom činili osnovci.

Kad pjesnik piše priče

Elvis Ljajić

Liričnost pripovijedanja je autorov stilski pečat – on je sklon da ustaljene fraze i poređenja oboji brižljivo biranim epitetima i na taj ih način oživi, učini ih ponovo primjetnim i, što je još bitnije, da im konkretno, neponovljivo značenje. Ponekad, lirika postane dominantna – i ti bi se segmenti mogli izdvojiti iz pripovijetki i posmatrati kao pjesme pisane u slobodnom stihu. Upravo je ta liričnost, iskombinovana s temom pripovijetki, glavna vrijednost ove zbirke. Autor je svoju očitu sklonost ka lirici uspio da iskoristi i obogati svoj izraz, odnosno uspio je da svoj stil izbalansira s temom, izbjegavajući patetiku onoliko koliko je to bilo moguće.

Potočari party

Elvis Ljajić

Jednostavna scenografija, sto i šest stolica, koji se jednostavno transformišu u sudnicu u Hagu, govornicu, masovnu grobnicu, bazu holandskog bataljona u Srebrenici, šalter, tjera glumce da ulože dodatni napor kako bi uspješno publici prenijeli emociju. Svodeći scenografiju na minimum, reditelju se otvorila sjajna mogućnost da naglasi, da u prvi plan stavi ono što je jedno od ključnih osjećanja i drame i predstave – praznina.