„Počitelj i ljeti i zimi od 1978. do 2011.“ – izložba slika i skulptura Salima Obralića

Piše: Alma Mešić
22. maj 2012.

„Počitelj i ljeti i zimi od 1978. do 2011.“, izložba je slika i skulptura Salima Obralića, istaknutog savremenog bosanskohercegovačkog grafičara i slikara. Na bijelim zidovima Bošnjačkog instituta izloženo je četrdesetak Obralićevih djela, uglavnom veduta grada Počitelja, pejzaža, par fotografija i skulptura postavljene iskusnom rukom historičarke umjetnosti Aide Abadžić-Hodžić.
Kako oslikati jedan grad kojeg su brojni oslikavali i ranije? Kako slikati isti motiv u različito vrijeme, u različitim decenijama i pod drugačijim okolnostima ali sa istim žarom, istom paletom i istim vrijednostima?
Vrlo jednostavno, pokazao je Salim Obralić ciklusom kojeg je posvetio Počitelju. Obralić je izraziti lirik čak i dok slika obilježja srednjovjekovne arhitekture sagrađene od kamena. On crpi svu ljepotu slikarskog iskaza iz arhitektonskih oblika, iz prostranih krajolika koji obavijaju Počitelj kao što nebo obavija Obralićeve slike, ali i u svojoj nutrini od koje ne bježi. Obralićeve emocije se ne daju podrediti klasičnim slikarskim formama; on je slobodan u vlastitom iskazu. Svojim kistom luta od krajolika grada do doline Neretve, otkriva se brdima koje slika kao renesansni majstori sa sjevera, uranja u njihove dubine valerima i nijansama zelene da bi se vinuo ka nebu. Nebo, to apsolutno plavetnilo ljeti koje zauzima bar trećinu pejzaža, zlatnožuta igra lišća u jesen i sivi pokrov zimi iskaz su emocija koje se u slikaru bude tek onda kada se priroda uspava. Zato je svaki Obralićev pejzaž mir prirode ali i nečujni krik jedne slikarske duše.

Podciklus cjelokupnog ciklusa sačinjavaju četiri kompozicije sa prikazom rijeke Neretve nastale u periodu od 1983-1984. godine. Iako iste po vokaciji i tematici koju donose, Obralić ih slika u različito vrijeme baš kao što su impresionisti slikali impresije, trenutke i senzacije po katedralama i željezničkim stanicama jutrom ili uveče. I to često ponavljanje motiva slikano u različito doba dana ili godine, kao što su motiv kupole ili džamije gotovo plošno predstavljene, karakteriše plain-air slikarske metode. Uz pomoć njih Obralić se odvaja od okova akademizma i tendencija savremenog bosanskohercegovačkog slikarstva te iz ateljea odlazi u prirodu, u počiteljsku slikarsku koloniju, jednakim žarom i voljom kakvu su imali i njegovi prethodnici poput Romana Petrovića, Karla Mijića, Vladimira Becića, nekadašnji slikari Blažujske slikarske kolonije a sada jedna od najznačajnijih imena bosanskohercegovačke likovne umjetnosti uopće. Taj njihov neorealizam povest će i mladog Obralića.
Ulje na platnu nije jedina tehnika koju nam se Obralić prezentuje na ovom ciklusu. Šest naizgled nedovršenih kompozicija spojene u jednu cjelinu predstavljaju sintezu više slikarskih tehnika. Predstavljeni su stilizovani oblici naslikani olovkom, forme dovedene do apstrakcije kao i amorfne predstave rađene tušem, temperom, uljem. Iako prvenstveno grafičar, Obralić modeluje i u drvetu. „Šipak (bojena lipa)“, obojena drvena skulptura zahtijeva frontalno posmatranje. Svođenjem na jednostavne oblike, Obralić u ovom postupku podsjeća na evropske vajariste s početka dvadesetog stoljeća, koji uspijevaju da skulpturu u potpunosti odvoje od arhitekture. Gotovo minimalistički skulpturalno tretirani oblici kod Obralića jasno pokazuju njegovu sklonost ka geometrizaciji – tačnije, sklonost ka krugu. Kao što Rudolf Arnhaim kaže, ljudska figura se prvobitno razvija od „praiskonskog kruga“, tako se i Obralićevo slikarstvo i skulptura razvija iz kruga ali i počiva na njemu.
Možda bismo mogli predvidjeti da svođenje na geometrijske oblike i njihovo ponavljanje pri oslikavanju površine podrazumijeva ujedno i cezanneovski potez kistom. Ipak, Obralićev potez kistom je kratak, nanos boje uglavnom jednak a tamo gdje je slikar smatrao da emocije trebaju doseći svoj najveći iskaz, tu je namaz najjači i najgrublji.
Obralić ne slika portrete, njega ne zanimaju užubani prolaznici metropolitskih gradova, postindustralizacija. Njegova djela jesu sinteza orijentalnih elemenata i tradicije, neorealizma i nekog davnog utjecaja impresionističke paleta boja, ali i vlastitog lirskog stila koji je nastao pod uticajem vlastitih emocija i nadzora. Obralićeva paleta je bogata, topla i blaga, a oblici raznoliki i nepredvidivi. Sada smo u tondu, osjećamo kako vjetar nosi naslikane travke, potom smo u staroj kući obasjanom jutarnjim suncem, dočarane chiaroscurom, da bismo na kraju uhvatili sebe kako gledamo ponovno i stalno proticanje vode rijeke Neretve na platnu ispred nas. Jer dok su se njegove kolege okupljale oko savremenih tokova i organizirale Jugoslavenska dokumenta/85, Obralić je počeo da razvija svoj stil kojem će ostati vjeran i do danas.

Photo: avaz.ba

Photo: avaz.ba

1986. godine slika diptih pod nazivom „Od Maglaja do Počitelja“. Možda je baš oslikavanje ovakvog diptiha bilo presudno u daljem umjetnikovom razvoju. Raspodjelom boja i temom koju
predstavlja, ovaj diptih suprostavlja se blagosti i toploti ostalih prikaza. Lijeva strana diptiha predstavlja žensku osobu koja je leđima okrenuta posmatraču. To je jedna od dvije naslikane figure predstavljena na izložbi. Iako okrenuta, skrušena u molitvi ili predana zalasku sunca, (izabrat će posjetitelj sam jednu od te dvije mogućnosti i pridodati vlastitoj mašti) ona se ne krije od njegovog pogleda. Naprotiv, blizina figure u odnosu na posmatrača, a što je postignuto vještim skraćenjem, i nijanse bijele na njenoj odjeći sa stiliziranim tradicionalnim motivima bosanskohercegovačkog orijentalno-mediteranskog područja, tako mali i bezazleni ipak razbijaju svu težinu koju nameću hladni tonovi drugog dijela diptiha i pozivaju posmatrača u samu sliku.
Obralićeve slike nisu slike o imaginarnom i zamišljenom svijetu, one su svijet za sebe, svijet u koji je tako jednostavno ući i prepustiti se prođemo li ta vrata naslikana na diptihu. Jer, nekad je i sam Obralić, mlad sa kistom u ruci prešao put od svog rodnog Maglaja do Počitelja, do grada kojem je lako i rado posvetio decenije života i slikarskog stvaranja.

Tekst, uz dozvolu autorice, prenosimo sa portala kul.ba

Leave a Reply