Poetski ‘Othello’ prepun strasti i izdaje

Piše: Nenad Obradović

NenadObradovićPočetak scenskog čitanja Shakespeareova Othella, čije okvire nalazimo u scenskom minimalizmu i izgovorenoj riječi, jasan su nagovješaj poetskog teatra što nam ga priređuje mladi i nagrađivani redatelj Miloš Lolić. Kao središnja crta njegovih dosadašnjih djela od režije Krležine dramske jednočinke Adam i Eva pa do Lorcinih Krvavih svadbi, čiju smo insenaciju gledali na ovogodišnjem Bitefu, ističe se minimalizam u redateljskom postupku. Taj pojam se može shvatiti dvojako i to u smislu da redatelj predstavi puno toga oduzima u jednom slučaju, ili da ističe esencijalne dijelove pomoću kojih konceptualizira djelo na scenski način u drugom slučaju. Najnovija režija Miloša Lolića pokazala je da se njegov raspon redateljskog mišljenja ne zadržava na scenskom minimalizmu kao glavnom obilježju već da u sebe uključuje eklektične struje humanistike i teorije književnosti čiji se obrisi na sceni naznačuju u nečemu što bismo mogli nazvati minimalna retoričnosti.

Photo: Nenad Petrović

Photo: Nenad Petrović

Poetski pristup slavnom Othellu istaknut je kroz iznijansiranu poetičnost Shakespeareova stiha kojem se u redateljskom i glumačkom postupku rada pristupalo slojevito i koncentrirano bez odmaka ili traganja za nekim uporištem u suvremnosti. Tako je u prvi plan istaknuta riječ djela, jezik velikog pisca koji nam uvijek nudi više, ili manje, od onoga što čitamo na prvi pogled. Tu slojevitost teksta Lolić, uz pomoć dramaturga Periše Perišića, uzima kao referencu svoje režije dajući joj snagu za izgradnju maštovitih scenskih znakova koji proistječu jedino, i samo, iz Shakespeareova apstraktnog stiha, ‘egzotičnog i savitljivog’ nad-jezika.

Kako uštrojiti Eros?

Othellova priča tragična je radnja života neizostavno natopljena krvlju strasti i izdaje. Taj venecijanski Mavar junak je kako životne pobjede tako i poraza, a dubina njegove tragike vidljiva je tek u životnom duetu s beskrupuloznim Jagom. I dok Othello preživljava tragičnost u ljubavi i prijateljstvu, što ga stavlja u prvi plan, Jago je manipulator iz čijeg se lika čita dubina prozirnosti zla oivičena dubokim prezirom i ledenom hladnoćom čovjeka manipulatora. Njihov odnos dakle poetski je prikaz tragedije života, dvojnosti dobra i zla, i onoga iščašenog prijateljstva koje ispod ledeno dobronamjernih riječi krije ledene mačeve.

Drugi sloj pažljivog čitanja klasika u redateljskom viđenju Miloša Lolića predstavlja pitanje strasti. Othello je tragedija koja odiše istinskom strašću. Strast je činjenica da se mlada venecijanka Desdemona, protiv volje oca i okoline, udaje za starijeg, crnog čovjeka isto kao što je strast i to da Jago tu činjenicu vidi kao priliku da utoli svoju želju za osvetom. Strast je i to što se Emilia suprostavlja mužu zbog čega također, poput Desdemone, biva ubijena. Strast je i to što Othello završava tragično zbog svoje pogreške i(li) pretjerane ljubavi i što Jago svojim postupcima, kako to ističe redatelj u jednom razgovoru, daje ‘lekciju kako uštrojiti Eros’? Drugim riječima, tragičnost u Lolićevoj predstavi ne proizlazi samo iz njegova pažljivog raslojavanja psihologije glavnih junaka već također iz naglašene sentimentalnosti i razorne ljubomore, s nagonom životinjskog i destruktivnog, uz blage naznake psihološkog čitanja homoerotičnog u odnosu dvojice glavnih protagonista, ali i potčinjenog odnosa žene u odnosu na hrabre i ‘vjerne’ muške glave.

Performativan tekst u osnovi

Ponuđena scenska vježba iz čitanja narativa, doslovno poetizirana Shakespeareovim jezikom primjer je kako u suvremnom, postdramskom teatru, može biti tretiran izvorni tekst. Iako prevladava mišljenje da je postdramski teatar nastupio kao posljedica neverbalne, više performativne nego dramske scene, Miloš Lolić uspio je ovim tematiziranjem klasika ponuditi narativnu dosljednost uronjenu u moderni ključ ‘upotrebe’ teksta na sceni. Pravi je pogodak što je za tako što uzeo Shakespearea budući da je njegov tekst performativan u svojoj osnovi, višeslojan i počesto nerazumljiv. Kako piše dramaturg predstave Periša Perišić: ”Jezik i likovi oslikavaju jedni druge. Fantazije, nagla promjena raspoloženja, nadiruća bujica mašte (i magičnog testiranja) opsjeda njegove glavne likove.”

Photo: Nenad Petrović

Photo: Nenad Petrović

Scenografija Jasmine Holbus prati narativno i metaforičko umrežavanje Shakespeareova teksta, svedena je i minimalistički prazna, istaknuta s nekoliko pokretnih drvenih pregrada i žutim podom čiji se odsjaji utapaju u poetičnost postavke. Kostimografija Marie Jelesijević ističe povijesni trenutak radnje (tragedija napisana između 1601. I 1604. godine). Kostimi i nakit glumaca stilski su raznovrsni, napravljeni u poetičnom tonu mediteranskog ambijenta, i ostavljaju snažan dojam na potentnost dramske radnje.

Zanimljiv je postupak odsustva glazbe u predstavi. To je riješeno glumačkom proizvodnjom zvuka, kroz razne zanimljive glasove i snažno lupanje nogama, pljeskanje ili pjevanje. Takav postupak ukazuje na predanost čitanju djela u njegovom izvornom obliku i vrlo je promišljen i dobro iskorišten scenski znak na sceni.

Perfektan scenski govor

Glumački ansambl Jugoslovenskog dramskog pozorišta izveo je pravu vježbu iz scenskog govora. S obzirom da je tekst ključna karika izvedbe i da je glumački izraz nešto što je u tom slučaju presudno, od velike je važnosti bilo pokazati jasan i incentivan scenski govor. Ta je činjenica lako mogla ugroziti predstavu jer već duže vrijeme pišem da našim glumcima na sceni nedostaje vježbe iz scenskog govora. Ipak, Vojin Ćetković u ulozi Othella pokazao je jasnoću i glasovnu koncentriranost na sceni te je svaki stih izgovoren bez poteškoća i vrlo razumljivo. Ćetković je u lik Othella unio srčanost i razigranost, dok je Nikola Đuričko kao Jago vješto i maštovito iznio slabašan karakter skriven iza lažne hrabrosti i licemjerstva. Milena Živanović Desdemonu igra suptilno i nenametljivo, dok se još jednim slojevitim rasponom izvedbe odlikuje Radovan Vujović u ulozi Cassia. Ponajbolje uloge u dosadašnjoj karijeri ostvaruju Dubravka Kovjanić, koja u lik Emilie unosi nešto prirodne dobrote i požrtvovanosti, i Nikola Rakočević u ulozi Rodriga čija je kreacija obilježena neodoljivom komičnom crtom.

Shakespeareov Othello u režiji Miloša Lolića predstava je u poetskom ključu prepuna strasti i izdaje. Ako je tekst glavno oruđe teatra zadaća suvremenih režija je da od njega ne odstupaju olako. Totalna prevodivost dramskog predloška na scenu u iscenaciji Othella oživjela je zaboravljene crte ove važne drame, ali i pokazala koliko je toga ostalo nepročitanog kod Shakesperea. Ne znam da li je ovo uvod u neke nove režije mladih redatelja koji se vraćaju tekstu, ali je činjenica da je ovakva vrsta teatra za sada, kako bi to slikovito rekao Duvignaud, čudnovato utopijska.

Premijera: 23. decembar 2012

W.Shakespeare: Othello
Redatelj: Miloš Lolić
Igraju: Vojin Ćetković, Nikola Đuričko, Milena Živanović, Dubravka Kovjanić, Nikola Rakočević, Radovan Vujović, Ljiljana Međeši, Branislav Lečić, Goran Daničić, Dubravko Jovanović, Stefan Bundalo, Dejan Dedić, Bane Jevtić

Tekst, uz dozvolu autora, prenosimo sa portala e-novine.

Leave a Reply