(Polu)životi naših osjećanja

Elma A. Dugić

Elma A. DugićJunot Diaz „I tako je izgubiš“ (Buybook, 2014.)

Dobitnik Pulitzerove nagrade 2008. godine za roman Kratki, čudnovati život Oscara Woa (Buybook, Sarajevo), Junot Diaz, predstavljen je bh. publici svojom trećom knjigom I tako je izgubiš koja je objavljena 2014. godine u izdanju sarajevskog Buybooka.

Na jezičkom planu, pišući spanglishom, Diazovo pripovijedanje iznimno je živopisno, tečno, slikovito i skoro da bez truda, bez uljepšavanja vlastitoga iskaza u prvi plan stavlja sliku života svojih običnih likova neobične tragedije.

I tako je izgubiš nije isključivo knjiga o ljubavi(ma). To je knjiga o vremenima za koje Irena Vrkljan kaže da su vremena nesuosjećanja; o vremenu između raspada veza, ljubavi, o vremenu u kojem skupljamo snagu za novu vezu i vremenu koje je potrebno za žalovanje i ponovno obnavljanje. Priča je to o ljudskim slabostima i strastima. Diazovi likovi nalaze se u vremenu velikih promijena koje nastupaju u njihovim životima i svi su olako izgubili nešto: ljubav, vjeru, ženu, djevojku, dom, zdravlje, dijete ili san. Kao da su njihovi životi pilule bačene u vodu: temperatura vode presudit će o njihovom načinu i brzini raspada. Njihovi karakteri se osipaju, neke emocije tvrdoglavo ih ne popuštaju, ali se, kako to u ljubavi obično biva, nikada ne vraćaju u prvobitan oblik. Diaz kaže čim počneš misliti na početak, tu je kraj.

Sve priče imaju istog pripovjedača, Yuniora, i obuhvataju nekoliko razdoblja njegova života, njegove ljubavi i iskustva, njegove gubitke. Pripovjedač se prije svega bavi ljudskom izgubljenošću, trenutkom kada ljubav nestane, kada je napokon izgubimo. Uvodeći u priče veliki broj likova, nerijetko i iste likove, Diaz pokazuje jedan bolno osjetljiv svijet u kojem je svako osuđen na svoj par; tu počinje život svih naših osjećanja, ali i sva naša tragičnost. Piše on o ljubavima koje su prošle, koje se nikada nisu ostvarile, koje smo olako izgubili, o ljubavima kojima je jedino suđeno bilo da se raspadnu. Yunior govori ne samo o poluraspadu ljubavi koji traje zauvijek, nego nas uči da su još samo naša osjećanja živa. I dok negdje izvan nas izmiče život, naše emocije još uvijek žive nekim svojim životima.

Stoga su nerijetko i sami likovi krivi za svoje nesreće. Čak i u trenucima kada se likovima nameću neke promjene ili neki preokreti, kao u priči Ljubavni priručnik za preljubnike, Diaz uspijeva da prikaže koliko dugo ostajemo zarobljeni u vlastitome svijetu očaja, koliko dugo i kada izgubimo osjećaje koji žive u nama i kako teško njegovi likovi prihvataju promjene. Prekinute veza među ljudima doživljava kao najintimniji prostor u kojem se sučavamo sami sa sobom, prostor u kojem ozdravljamo od prekida, ali i od sebe.

i_tako_je_izgubisDiazu je pošlo za rukom oslikati atmosferu i život likova samo na planu jezika. Jezik je tako prostor kojem se nastoje prilagoditi, ali i sačuvati i učvrstiti neraskidivu veza s maternjim jezikom. Kreirajući upravo u jeziku jedan međuprostor u kojem se nalaze njegovi likovi, prikazuje njihove težnje ka prilagođavanju novom životnom prostoru, ali istovremeno i neku otuđenost i stranost u svijetu u kojem žive. Čak su i likovi više motivirani na planu jezika nego na planu akcije. Bosanskohercegovački prevod knjige I tako je izgubiš uspješno je dokučio niti Diazovog jezičkog iskaza. Potkralo se tom prevodu nekoliko stilski neprihvatljivih i prevodom udaljenih prevodilačkih rješenja. Potkralo se tom prevodu nekoliko stilski neprihvatljivih i prevodom udaljenih značenjskih rješenja. Bh. prevod knjige svakako je čitateljima uspio približiti američki sleng, ali je u nekim pričama prikazan previše bosanskim, prevođen je historijskim frazama i arhaizmima bosanskoga jezika. Moderan i živ Diazov jezik, u nekim pričama, smješten je daleko u historijski sloj bosanskog jezika koji mu značenjski i stilski nije srodan.

Ova knjiga kratkih priča ispisuje najintimnije živote ljudskih osjećaja, nastoji ih opisati u jednom izgubljenom, nemogućem svijetu, u hladnoj vodi, i smatram da je to najveća vrijednost ove knjige. Diazu je pošlo za rukom pisati britko, humoristično, sarkastično, a pri tome biti izuzetno osjetljiv, nježan i blag.

Sam pisac ističe da je ljepota kratke priče tišina koja poslije nje ostane. Sudeći po tome, ovo je knjiga koja čitatelja ostavlja u neugodnoj tišini, u intimi sa samim sobom, o tišini u kojoj su naši osjećaji uspomene, u kojoj smo je izgubili i o tome šutjeli.

Leave a Reply