Potraga za smirajem

Lamija Milišić

LamijaMilisicOve godine je u izloge knjižara stigao deveti po redu roman bosanskohercegovačkog pisca i prevoditelja Osmana Arnautovića, u izdanju sarajevskog Art Rabic.

Već na stranicama Prologa, kratke rečenice presijecaju dah prilikom čitanja i uvode u stanje tjeskobe. Svako novo poglavlje kreće se iz stanja nepregledne ali poznate konfuzije, iz koje mislite da ste isplivali, sve dok vam nečija ruka ponovo ne zagnjuri glavu. Mržnja je psihološka drama o ljudima koji su pobjegli od užasa i opet ga našli u samima sebi.

Osjećate se kao da ste u šupljini nečije glave. Kroz prvu polovinu romana, priča prati sedamnaestogodišnjeg mladića iz Bijeljine, kom 1992. godine ubijaju majku i sestru, a njega odvode u logor. On uspijeva pobjeći i odlazi u Bruxelles. Na granici daje svoje podatke i ime: Samer Arnaut. No, u isto to vrijeme, u Rotterdam je stigao još jedan mladić iz Bijeljine, naime, Samer Arnaut. To ime je glavni lik ovog romana. Dvojica mladića koji su se njime predstavili su ništavni. Njihova lica su zgniječena među mnoštvom drugih lica na ulici. Izbrišite ih, zamijenite ih – niko neće primijetiti.

OsmanArnautovicPromatranje svijeta Samerovim očima je kroz čitav roman isprekidano onim što bismo inače nazvali crnim rupama u njegovom sjećanju. Međutim, narator kroz te epizode ponavlja riječ bjelina. Bjelina, u kojoj ništa ne vidite, istovjetna je potpunom mraku. Poseban je i trenutak u kom on tu bjelinu povezuje sa bjelinom papira, koji je u Samerovim očima bio ispisan. Bjelina prema tome djeluje dvojako: s jedne strane, ona zamjenjuje slike užasa, koje je Samer vidio tokom rata; s druge strane, ona upućuje na bijeli papir kao prostor nijemosti i muka usljed pretrpljene traume. Bjelina kao da grebe Samerovu svijest i sužava mu pogled do klonuća.

Mržnja povlači pitanje da li je pojedinac svoje ime i mislim da ne moram objašnjavati kako se to pitanje ponaša u kontekstu posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Kada Samer dospije u mentalnu bolnicu, on dobija ime Pacijent. Narator, u prvoj sceni u bolnici, daje vrlo precizan, naturalistički prikaz Samerove prilike: njegove kose, očiju i ruku. Dok čitate samo taj kratki paragraf, shvaćate da Samer više nije Samer – on je čovjek. Tek kada je izgubio svoj društveni identitet, kada ga ljudi nisu mogli etiketirati ni kao Bosanca, ni ateistu, ni izbjeglicu, oni su ga počeli gledati kao čovjeka.

Tu prvu polovinu romana, dok Samer ne dospije u mentalnu bolnicu, priča sveznajući pripovjedač, kojim Arnautović uspijeva zadobiti povjerenje čitaoca. Tek povremeni trzaji Samerove svijesti i periodi zasljepljujuće bjeline uvode sumnju u cijelu priču. Nakon Samerovog mentalnog sloma, čitalac shvaća da je taj pripovjedač sve vrijeme zapravo bio nepouzdan. Nepouzdanost sveznajućeg pripovjedača autor je postigao odabravši Samera za gotovo jedinog fokalizatora. Drugi fokalizator kog srećemo u prvom dijelu romana je Lajla, djevojka iz Maroka u koju se Samer zaljubljuje. No, pripovjedač vrlo dobro pazi da  ono što vidimo kroz Lajline oči jeste zaista dio stvarnosti. S druge strane, sve što smo vidjeli kroz Samerove oči na koncu shvaćamo kao njegovu maštariju.

Na taj način, prva polovina romana se potpuno urušava u svoje temelje i roman kao da nanovo počinje kada pripovjedač usmjerava pažnju na jednog drugog Samera, koji stiže u Rotterdam. Tek u liku tog Samera prepoznajemo naslovljenu mržnju, koja će nastaviti rasti sve do kraja romana. Pripovjedač zapravo naglašava trenutak kada se mržnja javlja i kod jednog i kod drugog Samera, s tim što se taj trenutak u slučaju prvog Samera čini poprilično naglim. Radi se o tome da pripovjedač navodi tačan razlog zbog kog Samer počinje da mrzi, te sam stekla dojam da je i sam Samer racionalizovao tu klicu mržnje koja se u njemu javila. Kao da ju je čekao, kao da je prikupio sve moguće uslove i očekivao tu mržnju kao siguran učinak. U slučaju drugog Samera je također naglašeno da je on čovjek koji mrzi, s tim da u samom njegovom ponašanju vidimo na koji način mu misli gube svoju prvotnu formu, bivajući nagrižene mržnjom.

Dakle, mržnja je u ovom romanu precizno skicirana od trenutka njenog začeća do eventualnog nestanka. Autor primjetno insistira na tome da se znaju razlozi takve mržnje, no tu postoji jedan nesklad. Objasniti uzroke nečega znači to nešto smjestiti u kauzalni niz i time ga teleološki odrediti. Drugim riječima, ekspliciranjem uzroka Samerove mržnje njoj se zapravo određuje svrha. Njene posljedice se kreću ka zamišljenom cilju, no spomenuti nesklad se odnosi na to da se Samerova djela, prvobitno potekla iz stanja duboke boli, pretvaraju u hladnokrvno smišljeni plan osvete, a ne u želju za pravdom. Ovakvim razvojem radnje Arnautović uspijeva prikazati mržnju u svoj njenoj autonomnosti od pojedinaca koje je obuzela.

Ovaj roman možete čitati kao roman o ratu i njegovim posljedicama. U tom slučaju bih vam rekla da je pred vama priča o dvojici ljudi koji različito reaguju na jedno traumatično iskustvo: jednom od njih se pogorša ionako loše mentalno stanje, a u drugom se javi mržnja. Mržnja vam izjeda sav svijet koji ste do tada poznavali i vi se kroz taj svijet počnete bezglavo kretati. Osman Arnautović je to u ovom romanu i pokazao: u rutinsku stihiju događaja u životu njegovog glavnog lika usijecaju se misli o osveti. Upitno je da li ta mržnja i želja za osvetom ikad prestaju. To pokazuje i kraj romana. Mržnja je potraga za smirajem.

No, Mržnju možete čitati i kao roman koji postavlja problem pojedinčevog identiteta. Da li je identitet samo konstrukt, kom pojedinac pridaje neki proizvoljni smisao? Da li je identitet, bivajući mogućim jedino u zajednici, osuđen na neshvaćenost? Možda sve nestaje u bjelini.

Leave a Reply