Potreba za figurom heroja u 21. stoljeću

 AidaGavrićAida Gavrić

„Ne sjećam se tačno njegovih riječi, ali smisao je taj – obogatiti se što prije, na račun drugoga i bez rada.“ – Dostojevski[1]


Bilo bi poželjno početi ovo promišljanje o figuri heroja u 21. stoljeću pitanjem: da li je, nakon vremena u kojima je, kako navodi Thomas Carlyle u djelu „O herojima“, jenjalo obožavanje heroja, nakon „doba koje poriče da postoje veliki ljudi“[2] i poriče njihovu poželjnost, nastupilo vrijeme u kojem su nam heroji gotovo prijeko potrebni? Na ovom mjestu ne bi bilo sporno postaviti i pitanje: čemu navedena misao Dostojevskog kao moto ovog rada? Kako bi na ova pitanja bilo odgovoreno i kako bi uopće bilo govoreno o ovoj temi neophodno je pozicioniranje u vremenu iz kojeg se piše, a ono je upravo odraz u ogledalu gore pomenute misli. Živimo u vrijeme nehumanog i izopačenog društvenog i ekonomskog sistema, hegemonije, izrabljivanja i nipodaštavanja jednih (većine) i beskrupuloznog gomilanja dobrobiti drugih (privilegovane manjine) čiji smisao, ukratko rečeno, uistinu jeste „obogatiti se što prije, na račun drugoga i bez rada.“ U vrijeme kada srednja klasa nestaje, siromaštvo nam dahće za vratom, a izopačenost i gramzivost privilegovane manjine poprima sve gore oblike, ne mogu, a da se ne jave dileme i predviđanja o tome kakvoj slici svijeta ovakvo društveno stanje dalje vodi. Svaka individua koja je pri zdravom razumu i posjeduje barem elementarni oblik empatije, dakle onog svojstva koje čovjeka karakterizira kao takvog mora se zapitati nad paradoksom između slike društva kakvu sada imamo i u kakvu tek srljamo i onoga što ovo društvo zapravo jeste – „društvo obilja“[3]. Nije niti novo niti neuobičajeno da se raznim vidovima umjetnosti, bilo da je riječ o angažiranoj ili ne, tematiziraju i kritiziraju postojeća društvena stanja. Društvene procese, tako, nerijetko prati i kinematogrfija, bivajući počesto dio ‘ideološkog aparata države’ (Althusser) ili globalnog poretka i raspodjele moći, no, ponekad ipak i odstupajući. Recimo da su se režiseri ovih filmova zapitali nad ovim paradoksom, jer, čini se da su filmovi koje mi je namjera analizirati, s nekom naročitom namjerom ili bez nje, dio neke druge priče. I prije nego se pristupi analizi nagoviještenih filmskih narativa preostaje da se opet podsjetimo Carlyleovih riječi: „Jer, razmislimo li o tome, nijedno vrijeme nije moralo propasti da je moglo naći nekog čovjeka dovoljno velika, čovjeka mudra i dobra: mudra da doista shvati što vrijeme hoće, hrabra da ga može povesti pravim putem; to je spas za svako vrijeme.“[4] Da li ovi filmski narativi, nakon mnogih filmova o super-herojima sa natprirodnim (Spiderman, Superman etc.) ili vrhunskom tehnologijom i novcem uvjetovanim moćima (Batman, Ironman etc.), iznova preispituju potrebu za herojem u 21. stoljeću, ali i tip heroja kakav nam je u ovako shvaćenom društvu uistinu potreban?

„Elysium“ 2013.

ElysiumFilm Elysium počinje eksplikacijom: „Krajem 21. stoljeća zemlja je zagađena, prepuna bolesti i sa previše stanovnika.“ Dalje se pojašnjava kako najbogatiji stanovnici napuštaju planet kako bi nastavili svoj način života. Među prvim kadrovima su paralelnom montažom povezani kadar Frey i Maxa kao djecu u sirotištu na Zemlji, zatim kadar koji prikazuje kako časna sestra govori Maxu da ju je razočarao, jer je opet nešto ukrao (vjerovatno hranu, s obzirom da nakon toga Frey i on veseli trče skupa), te potom kadar koji prikazuje djecu na Elysiumu kako s raskošnog pladnja uzimaju kolače. Djeca u mraku sirotišta leže i gledaju slikovnicu o Elysiumu, doznajući da ljudi gore imaju robote sluge, ne stare i ne razboljevaju se. Max da Costa nerijetko gleda u Elysium na nebu, što časna sestra primjećuje, te mu objašnjava kako to nije mjesto za njih. Slijede znakovita replika Maxa: „To nije pošteno časna. Zašto ja ne bih išao tamo?“, na što mu ona odgovara: „Ponekad ima stvari koje se ne mogu objasniti. Jednostavno ih moramo prihvatiti.“ Dakle, na samom početku filma jasno nam je kritičko promišljanje nepravednosti odnosno „nepoštenosti“ privilegiranja jednih nauštrb drugih iskazana kroz zdravorazumsko i suvislo pitanje zbunjenog djeteta ‘zašto on ne bi mogao, također, ići tamo. Odgovor časne sestre jeste odraz promišljanja potlačene većine koja, uprkos krajnjoj besmislenosti trpećeg stanja u kakvom se nalaze, naprosto prihvata i smatra da ‘mora prihvatiti’. Max – heroj još kao dijete naprosto ne može niti pojmiti niti prihvatiti nepravdu. Slijedi neka vrsta prolepse iz koje doznajemo Maxovu herojsku predodređenost. Časna sestra mu govori: „Jedno znam. Ti si stvarno poseban. Jednog dana ćeš učiniti nešto izuzetno. Predodređen si za to.“ Max je potpuno drugačiji tip heroja od onih na kakve smo navikli. On odrasta u sirotištu, jedno vrijeme krade automobile, a potom je obični radnik na traci koji radi teške i rizične poslove za sitan novac. Rad na traci zasigurno nije slučajan motiv i nije samo prikazan, nego i naglašen replikom glavnog glumca, što neosporno nije nimalo slučajno i u vezi je sa kontekstom i pozicijom iz koje je ovaj tekst i pisan, jednako kao i činjenica da na posao dolazi sa slomljenom rukom. Slika današnjeg društvenog i ekonomskog poretka jeste upravo ta da običan radnik sebi često ne može priuštiti da izostaje s posla čak i ako je bolestan ili povrijeđen. U skladu s tim su i replike poslodavca, za onoga ko će obratiti pažnju, snažno nabijene značenjem,: „Znaš, imaš sreće što imaš ovaj posao.“, (predsjednik Snow u Igrama gladi, također, neprestano podvlači kako građani trebaju biti „zahvalni“ Kapitolu) čime se danas itekako često drže ”ovce” u toru, kao i ona koja je uslijedila nakon Maxovog nećkanja da uđe u opasni ozračen prostor: „Gle, ili ulaziš unutra odmah… ili ću naći nekog tko hoće, a ti možeš ići kući.“ Prethodno navedeno su doslovno replike naših svakodnevnica. Max nakon takvih represivnih izjava šefa ulazi, izlaže se smrtonosnoj dozi radijacije i gotovo biva spržen. Nakon što dođe sebi robot mu saopštava šta se desilo i obavještava ga prosto i robotski neodmjereno da će umrijeti u roku od pet dana. Postavljamo si pitanje: do kada će se uvijek moći naći ‘onaj ko hoće’? Kada ćemo osvijestiti da se sistem može urušiti samo onda kada svi osvijestimo da ne trebamo biti ‘onaj ko hoće’ i da nije sreća niti trebamo biti zahvalni, jer imamo posao za koru hljeba, kosti kakve Beketov Poco baca Lakiju.

Zanimljiva stavka u oba filma („Elysium“ i „Igre gladi“) su prikazi stajanja u redu koji asociraju na ustroj koncentracionih logora. Naime, autobus dolazi po radnike, a robot/policajac ih upozorava da stanu u red. Max se našali s njim i biva pretučen. (U filmu „Igre gladi“ djeca stoje u redu dok ih preko tragova krvi identificiraju i prozivaju za žetvu, radnici u redovima, praćeni vojnicima idu u šumu obavljati poslove za Kapitol itd.) Čini se da je riječ o snažnim aluzijama na tzv. suvremeno zatočeničko društvo (Foucault), koje u budućnosti prijeti postati još mnogo gore. Osobito indikativan je izraz koji policajac/robot upotrebljava dok tuče Maxa nakon njegovog ‘izgreda’: „politika nulte tolerancije (primjenjuje se na sve građane)“. Navedeni smo na promišljanje o još jednom paradoksu; vladajućim elitama koje prema nama, običnim građanima primjenjuju politike ”nulte tolerancije”, a koje mi zauzvrat beskomromisno i bezgranično tolerišemo. Uistinu se nadaje pitanje da li naše vrijeme zahtijeva svoga Maxa ili svoju Ketniss Everdeen kako bi se konačno probudio naš ugnjeteni i trpeći duh, te ka promjenama usmjerio dugogodišnji bijes i nezadovoljstvo. Najednom se doima istinitom još jedna Carlyleova tvrdnja: „Doista, zastrašujuće je kada morate tražiti svoga sposobnoga čovjeka i ne znati kako to činiti! To je žalosno stanje sadašnjega svijeta.“[5]

Lik suprotstavljen Maxu, milijarder sa Elysiuma Carlyle (*nije greška, zove se kao i prethodno citirani autor) zadužen za nadgledanje poslova na zemlji, sam izgovara srž ove cjelokupne priče, pominjući u jednom razgovoru kako je na Zemlji i udiše taj „grozni zrak“ kako bi osigurao ”profitabilnost tvrtki“. Isti taj lik nakon Maxove nesreće na radnom mjestu, gledajući ga kako bez svijesti leži, pita Maxovog šefa da li Maxu otpada koža, nalažući mu da ga skloni s kreveta, jer ne želi opet da mijenja krevet. Carlyle je predstavnik i prototip klase onih koji se ‘bogati na račun drugoga i bez rada’, profitera ovog surovog sistema, onih lišenih onog osnovnog ljudskog svojstva o kome smo govorili.

Maxov pobunjenički akt je isprva lično motiviran – on je smrtno bolestan i želi odzdraviti (i Katniss Everdeen je isprva samo lično motivirana), te najprije ne djeluje kao heroj. On je, istina, još kao dječak obećao Frey da će ih odvesti na Elysium, što se spletom okolnosti poslije i događa, no i tada to su to bili motivi lične prirode. Maks postaje heroj na samom kraju, žrtvujući svoj život kako bi svi stanovnici Zemlje postali stanovnici Elysiuma. On sam mora pritisnuti dugme, koje će lišavajući njega života spasiti sve druge i on ga pritišće. U jednom trenutku prilikom njihovih pokušaja slijetanja na Elysium lik Spider govori kako su „zatvorili nebo“, a Max uprkos tome uspijeva sletjeti. Prepoznajemo jednu od iskonskih osobina heroja: probijanje plafona, koje se mora platiti životom. Max doslovno probija nebesku granicu i stoga plaća cijenu. Još jedna zanimljiva značajka, koja u to doba svršetka 21. stoljeća i tehnološke moći stanovnika Elysiuma, potkrepljuje mogućnost Maxovog postanjanja herojem i nadčovjekom jeste Spiderova intervencija dodavanja robotskih dijelova Maxovom tijelu. Na posredan način Max nas sada podsjeća na ‘poluboga’ i mitološko poimanje junaka. Zanimljiva je, također, i činjenica da je Max posve realistično prikazan heroj, koga, kao i svakog heroja odlikuje hrabrost, ali koji se istovremeno i plaši (kao i Katniss): Julio: „Jesi li nervozan?“ Max: „Nisam.“ Julio: „Nisi?“ Max: „Usrao sam se u gaće.“ Premda se plaši, premda uporno ponavlja da ne želi umrijeti, Max se na kraju ipak odriče svog života za opće dobro i jednakost prilika svim ljudima, ostajući vijeran riječima izrečenim u djetinjstvu; da sve drugo nije pošteno i ne prihvatajući jednostavno stvari koje se ne mogu objasniti. Max tim činom postaje heroj.

„Igre gladi“ (2012.), „Igre gladi: Lov na vatru“ (2013.), „Igre gladi: Šojka rugalica 1.dio“ (2014.)

Naspram „Elysiuma“ u kojem je povlaštena manjina prostorno odvojena na neku vrstu vještački kreirane druge planete ili svemirskog broda koji predstavlja elitnu državu „Elysium“, u „Igrama gladi“ riječ je o državi i naciji Panem, koja je podijeljena na 13 distrikata (svaki zadužen za određenu proizvodnu granu) i glavni grad Kapitol (ekvivalent Elysiuma u ovom filmu) kojim predsjedava gospodin Snow. Ova trilogija je, također, futuristička, s tim da se u ogromnoj mjeri, kao i „Elysium“, referira na stanje današnjeg svijeta. „Igre gladi“, kao i „Elysium“ počinju eksplikacijom radnje i teme date u naslovu. Gledaoci bivaju najprije upoznati sa „sporazumom o izdaji“. Naime, kao znak pokore i cijena zbog nekadašnjeg ustanka svaki okrug svake godine obavezan je ponuditi mušku i žensku osobu između 12 i 18 godina starosti na javnoj ‘žetvi’, gdje će se u javnoj areni boriti međusobno sve dok ne preostane jedan pobjednik. Kapitol iz bubnja izvlači imena predstavnika okruga. Ime svakog pojedinca zabilježeno je jednom ili više puta i zastupljeno je u bubnju u onoj mjeri u kojoj su dodatno uzimali hranu. Prije prozivke Kapitol im na ekranima kao podsjetnik pušta slike ‘rata’ tj. pobune, kako bi ih napomenuli šta će se desiti ukoliko samo pomisle na novi ustanak. Zastupljenost ekrana na svakome uglu i nadzor koji putem kamera Kapitol ima nad stanovnicima Panema (sjetimo se da prilikom prijetnji koje Snow upućuje Katniss, on posjeduje snimak poljupca nje i Galea, dakle, nadzor nad svakim uglom Panema) podsjeća nas, čak i nazivom Panem, na suvremeno društvo sve više obilježeno panoptizmom, nagovještavajući strijemljenje ka totalitarističkim mjerama nadzora i kontrole, koje nam ni danas uopće nije strano. Radnja filma započinje 74.tim ‘Igrama gladi’ kada pri izboru predstavnika za žetvu ispred Okruga 12 biva izabrana dvanaestogodišnja Primrose, sestra glavne junakinje Katniss Everdeen. Katniss se prijavljuje kao dobrovoljka umjesto svoje sestre, što je njen prvi herojski čin. Prije odlaska u Kapitol na igre ona se autoritativno obraća majci, govoreći joj „ne plači“, držeći se hrabro i junački. Već pri ulasku u voz koji će nju i muškog partnera iz istog okruga – Peetu odvesti u Kapitol naznačena je enormna razlika između imovinskog stanja Kapitola i distrikta. Kao i poslije u Kapitolu primjećujemo preobilje hrane, prekomjernost i nakinđurenost. Dok je radničko stanovništvo po distriktima obučeno skromno u ahromatske boje, stanovnici Kapitola, pretjerujući u svemu, nose duge vještačke trepavice, kose su im zelene, roze, žute, garderoba također intenzivnih boja, psi ofarbani u pink i sl. Jedna od prvih replika Effie Trinket upućena Peeti i Katniss nakon što su odabrani ukazivala je upravo na to: „Vas dvoje čeka poslastica. Kristalni lusteri, platinaste kvake.“ Mentalno zdrava i emotivno neosakaćena osoba ne može da se ne zapita; kome trebaju kristalni lusteri i platinaste kvake dok u nekom drugom dijelu države ili svijeta pekar gladnoj djevojci baca hljeb u blato, kao što je Peeta učinio za Katniss jednom ranijom prilikom?! Katnissina replika, nakon što je pobijedila na 74. Igrama gladi i dobila privilegiju, ne pretjerano, nego naprosto lijepo uređene kuće i novca; „novca imam više nego što mi treba“, također, je veoma znakovita u ovom kontekstu.

hunger-gamesStanovnici Kapitola, kao i stanovnici Elysiuma posjeduju izvanredne razvijene tehnologije, zdravstvene privilegije poput čudesnih krema od kojih rane odmah zarastaju itd. Najprovokativnija i najogavnija scena u ovom smislu jeste ‘pak ona na balu u čast Katniss i Peetae kada jedan od prisutnih nudi Peeti piće (Peeta je prethodno rekao da nije gladan) koje provocira na povraćanje poslije prežderavanja, jer (paraf.) „kako bi inače stigao sve probati“ (podsjeća na besmislenu nezasitost Petronijevog Trimalahiona i njegovu gozbu). Pored prethodno pomenutog prisutne su i druge aluzije na Rimsko Carstvo; arene, gladijatorske kočije, pa i same Igre gladi, potom intervencije uključivanja životinja u borbe i sl. Upiltanje Kapitola u borbe (oni upravljaju dnevnom i noćnom svjetlošću, šalju nedaće poput munja, talasa, otrovne magle i sl.), pa čak i samo sponzoriranje predstavika (stanovnici Kapitola mogu za vrijeme borbe sponzorisati predstavnike koje simpatišu time što im šalju određene potrepštine) podsjeća na uplitanje antičkih bogova.

Katnissino herojstvo, kao i ono Maxa da Coste isprva je lično motivirano, dok kasnije postaje opće. Nju zapravo prepoznaju kao heroinu, s jedne strane stanovnici distrikata, s druge oni koji su se udružili spremajući ustanak protiv ovakvog uređenja (među njima se nalaze i osobe iz Kapitola, poput drugog igrotvorca Plutarha Hevensbija kojeg Katniss „nadahnjuje na povratak“ i modnog kreatore Cinne; koji smrtno strada nakon što Snow postaje svjestan njegovih simpatija prema Katniss). Pored odvažnosti i prkosa njena značajna karakteristika, zahvaljujući kojoj, također, biva prepoznata kao vođa ustanka (Katniss, nakon što ne dobije potrebnu pažnju pri predstavljanju pred igre, odapinje strijelu u hranu nadležih ljudi Kapitola) jeste i njena slabost prema onima kojima je potrebna zaštita, pa tako u 74. Igrama gladi Katniss pazi djevojčicu Rue, dijeli s njom svoju hranu, štiti je , odaje joj počast, stavljajući joj cvijeće na prsa nakon što je ubijena i podzravlja Okrug 11 specifičnim pozdravom sa tri srednja prsta. Distrikt 11 je potom prvi u kome izbija neka vrsta pobune i u njoj prepoznaje vođu. U 75. Igrama gladi (treća kvartalna pokora), na kojima Katniss ponovo učestvuje, a cilj im je podsjetiti stanovnike Panema da „ni najjači ne mogu nadvladati moć Kapitola“, heroina nanovo postupa slično birajući za saveznike i saveznice one sa manjim izgledima za preživljavanje, premda je mogla birati veoma sposobne i obučene karijeriste. U kvartalnoj pokori se bore nekadašnji pobjednici jedni protiv drugih, što je odlučeno nakon Katnissinog istupa sa otrovnim bobicama u 74. Igrama, kojima spašava Peetu i intelektualno nadvladavajući Snowa i Kapitol. Taj njen čin je u nekim distriktima, prema riječima predsjednika Snowa, protumačen kao čin prkosa, a ne ljubavi, što Katniss dalje učvršćuje na poziciji vođe i heroine. Snow strahuje od revolucije, a Katniss postaje idol. Tokom pobjedničke turneje junakinji prilazi djevojčica govoreći joj da će se jednoga dana i ona prijaviti kao dobrovoljka, a čak unuka predsjednika Snowa nosi pletenicu poput Katniss, izričući pred svojim dedom kako u školi svi sada nose takve pletenice. Katnissin, za Kapitol neprimjeren, govor tokom posjete jedanaestom okrugu provocira dalje nemire i još više pozdrava solidarnosti. Na zidovima se pojavljuju natpisi „izgledi nikada nisu bili na našoj strani“ (paraf.) i simboli šojke rugalice u revolucionarnoj crvenoj boji (šojka[6] rugalica se poistovjećuje sa Katniss zbog njenog broša šojke rugalice). I haljina Katniss Everdeen na predstavljanju prije prvih igara je crvena sa efektima vatre pri okretanju. Na ovakve okolnosti Kapitol, jasno, i prikladno našoj priči odgovara radikalnim mjerama represije. Vojska Kapitola, simbolično nazvana „Mirotvorci“ (izrazito značajno kritčki obojeno mjesto u današnjem političkom kontekstu), upada u Okrug 12, prevrćući sve, mlateći ljude (Galea bičuju na trgu, nakon čega Katniss, naravno, stane ispred njega da ga zaštiti) i uvodeći policijski čas. Daljnje mjere represije, nakon završetka kvartalne pokore i Katnissinog rušenja sistema ispaljivanjem strijele u nebo – zapravo elektirični štit – koja ga doslovno probija (čime Katniss, kao i Max, i doslovno probija granicu koja je ustoličuje kao heroinu) još su nepatvorenija kritika današnje slike svijeta i društvenog uređenja koje nas vodi ka budućem stanju oslikanom u ovim filmovima.[7] Kapitol produžava radni dan za dva sata i povećava dnevnu proizvodnu kvotu. Mi bismo, čini se, danas pristali i na takvu mjeru. Svakodnevno, neprimijetno, pristajemo. Kapitol napominje: „Svaki distrikt snabdjeva Kapitol kao krv srce.“ (!) i „Odbijate li da radite izlažete ceo sistem opasnosti.“ Kada ćemo početi da odbijamo snabdjevati srce zbog kojeg obolijeva cijeli organizam?

***

Treba li i našem vremenu heroina poput Katniss i distrikt 13 koji bismo slijedili? Da li nas ovi naočigled samo novi popularni blockbusteri strijeme samo zabaviti ili nastoje navesti na razmišljanje? Katniss je podržana od strane „braće“ i „sestara“ kaže se u jednoj replici. Treba nam njen „prkos motivian bijesom“ kaže Plutarh predsjednici Distrikta 13 Almi Coin. Do kada mi nećemo biti sposobni osjećati bijes ‘organa’ koji samo snabdjevaju neko daleko hladno ‘srce’ koje nas jedva održava na životu? Da li nam je iznova potrebna poetika braće i sestara kako bismo se odvažili učiniti ono što su, pjevajući Katnissinu pjesmu „hanging tree“, učinili stanovnici okruga? Ako ne, šta je ono što će nam pružiti onoliko nade koliko bi za „Kapitol“ bilo opasno i pogubno? („Malo nade je učinkovito, mnogo nade je opasno.“, izgovara Snow) Alma Coin objašnjava Katniss da je onog trenutka kada je ispalila strijelu u nebo naelektrisala naciju, desile su se pobune u sedam distrikata, te ona sada vjeruje; ukoliko uspiju održati tu energiju moći će ujediniti distrikte protiv Kapitola, a ako propuste tu priliku mogli bi čekati još narednih 75 godina na drugu priliku. Prema dosadašnjim prilikama sudeći i mi ćemo čekati da nas podijele u distrikte i da nas sve ošamari slika stvarnosti poput one nalik na ‘izbjeglički’ kamp u okrugu 8. Ne osvijestimo li ranije „ko je pravi neprijatelj“ („Ne zaboravi ko je pravi neprijatelj.“, replika je izgovorena dva puta. Jednom je izgovara mentor Haymitch, drugi put Finnick) trenutak osvještenja neće moći biti bezbolniji nego onaj u distriktu 13.

„Ukratko, jedno od ovog dvoga: ili ćemo naučiti prepoznavati heroja, istinskog vladara i vođu, kada ga vidimo; ili ćemo pustiti da nam dovijeka vladaju neherojski ljudi: –

kada bi glasačke kutije klopotale na uglu svake ulice, u njima ne bi bilo nikakva lijeka.“[8]

 

 

 

LITERATURA:

  1. Abercrombie, Hill, Turner. Rječnik socioologije. Zgreb: Jesenski i Turk, 2008.
  2. Carlyle, Thomas. O herojima, obožavanju heroja i herojskom u povijesti. Zagreb: Politička kultura, 2004.
  3. Dostojevski, Fjodor Mihajlovič. Zločin i kazna. Sarajevo: Svjetlost, 1999.

[1] Dostojevski, Fjodor Mihajlovič. Zločin i kazna. Sarajevo: Svjetlost, 1999. 155 str.

[2] Carlyle, Thomas. O herojima, obožavanju heroja i herojskom u povijesti. Zagreb: Politička kultura, 2004.

[3] „društvo obilja“ – „Termin koji je skovao J. K. Galbraith kako bo označio način na koji su mnoga suvremena društva postala dovoljno bogata da iskorijene probleme oskudice. Prema njegovu mišljenju u takvim društvima, međutim, bogatstvo ostaje u privatnim rukama, istodobno stvarajući bijedu u društvu.“ Abercrombie, Hill, Turner. Rječnik socioologije. Zgreb: Jesenski i Turk, 2008. 67 str.

[4] Carlyle, Thomas. O herojima, obožavanju heroja i herojskom u povijesti. Zagreb: Politička kultura, 2004. 17 str.

[5] Ibid. 171 str.

[6] Možemo pretpostaviti da simbol šojke rugalice nije slučajan odabir. Zanimljivost u vezi sa šojkama jeste njihovo razumijevanje koncepta smrti i sposobnost žaljenja za uginulim pripadnicima svoje vrste.

[7] (Napomena: da li će Katniss taj čin, kao i Max, morati platiti životom vidjet će se u drugom dijelu trećeg nastavka filma, dakle posljednjem, koji tek treba da izađe. Zasigurno se može pročitati i u književnom predlošku Suzanne Collins koji, iz subjektivnih razloga, imam namjeru čitati tek nakon što izađu svi dijelovi filma.)

[8] Carlyle, Thomas. O herojima, obožavanju heroja i herojskom u povijesti. Zagreb: Politička kultura, 2004. 185 str.

Leave a Reply