Pozor: rodoljublje!

Kemal Bašić

KemalBašićPretposljednja takmičarska predstava ovogodišnjih brčanskih Susreta bili su Rodoljupci u produkciji Narodnog pozorišta Beograd, a u režiji Andraša Urbana. Radi se o predstavi koja donosi novo čitanje istoimene drame Jovana Sterije Popovića, pri čemu šokantno može djelovati koliko je ono o čemu je Sterija pisao aktualno i danas. Naime, paralele koje su povucene između vremena u kojem se događa radnja dramskog teksta (polovina 19. stoljeća) i vremena koje mi živimo su jezivo tačne i upozoravajuće. Ono što se u ovoj inscenaciji stavlja u prvi plan jeste priča o licemjernom rodoljublju, odnosno  lažnom rodoljublju koje funkcionira savršeno dobro kao pokriće sitnim lopovskim dušama, koje u suštini ne zanima ništa osim ličnog materijalnog bogatstva i komfora. To je cilj za koji nema dovoljno visoke cijene, a priča o rodoljublju odličan je način da se sakriju stvarne namjere te da se ljude ubaci u mašinu koja melje živote i proizvodi smrt. Jedini koji od toga imaju koristi su oni koji ostaju daleko iza prvih linija, ali iz pozadine daju vjetar u leđa velikim riječima. Urbanova inscenacija ovu liniju Sterijine drame prepoznaje kao ključnu i transponira je u različite vremenske kontekste i to na način da se, nakon gledanja predstave, ta linija prepoznaje kao univerzalna i jednako prisutna kako u 19. stoljeću, tako i danas. Ovakav način osvježavanja i oživljavanja Sterijinog teksta je u slučaju ove predstave i više nego uspješan, prije svega jer se to uradilo sa očiglednom estetskom discipliniranošću i sa povjerenjem u spobnost Urbanove pozorišne poetike da snažno iznese i ogoli one ključne teze Sterijinih Rodoljubaca, a koje, kako vidimo imaju osobinu univerzalnosti, što je (valjda) osnovni preduslov umjetničke vrijednosti nekog djela.

Urbanova režija zahtijeva energične i uigrane glumce, a ansambl Beogradskog narodnog pozorišta to u ovoj predstavi itekako jeste. Budući da se radi o priči o kolektivu, potpuno je logično da je skoro nemoguće izdvojiti nekog od glumaca ponaosob jer su svi, bez izuzetka, odigrali dobru predstavu i karaktere koje su predstavljali donijeli izuzetno uvjerljivo i efektno. Svaki od njih uspio je izgraditi svoj karakter i uvjeriti publiku u ono što na scenu iznosi. Za primjere možemo uzeti likove Gavrilovića (Predrag Ejdus) i Skoroteče (Bojan Krivokapić) koji su u dramaturškoj strukturi postavljeni jedan naspram drugoga, jer su obojica individualci i jedini koji se nikada do kraja ne uklapaju u kolektiv. Gavrilović ne govori Mađarski, onako kako Skoroteča ne govori Srpski, Gavrilović kada govori savjetuje i upozorava, Skoroteča to isto radi svojom šutnjom. I jedan i drugi su napravili snažne likove koji su potpuno uvjerljivi i jasni, oni svojom igrom precizno ukazuju na ono što je ključ za razumijevanje predstave. Ova ujednačenost igre koju smo vidjeli na sceni jedan je od najvažnijih razloga zbog kojih je ovo uspješna predstava, jer je ona u elementima scenske kreacije bazirana prije svega na glumcima.

rodoljupci-urban-np-beogradScenografski elementi predstave su vrlo precizni i jednostavni. Osmišljeni su sa odličnim osjećajem za mjeru i niti jednog trenutka oni ne djeluju kao višak ili opterećenje glumačkoj igri, oni su direktni i jasni, bez ikakvog nepotrebnog mistificiranja oni govore konkretno i dosljedno djeluju u funkciji priče. Songovi su jako važan segment predstave, a komponirani su kao vrlo energični i efektni, a toj efektnosti ne slučajno ne odmaže činjenica da muziku prave muzičari i živi instrumenti koji se nalaze na sceni. Songovi imaju nekoliko funkcija, od onih tehničkih kao što je naprimjer to da služe kao odlično sredstvo za pokrivanje promjene scena, do one izuzetno jake fukcije da služe kao marker ključnih teza koje su iznešene u prethodnoj sceni, ali istovremeno i marker onoga što bi moglo doći u idućoj.

Rodoljupci Andraša Urbana su dobro zamišljena, i što je važnije, dobro ostvarena predstava, pri čemu je zaista teško pronaći bilo kakvu veću slabost koja bi umanjila vrijednost ovog komada. Ovdje sve funkcionira izuzetno moćno, od same interpretacije priče, načina na koji se prenosi poruka, preko glumačke igre, tempa predstave, songova, scenografije. Ovakve predstave su ono zbog čega je teatar snažna umjetnost koja ima moć da istovremeno u gledatelju izazove i smijeh i jezu, i da tako najdoslovnije upozori na sve oprečnosti koje se mogu naći unutar jednog fenomena.

Leave a Reply