Pozorišni dvoboj razuma i života

matija1 - CopyMatija Bošnjak

Tridesetdrugi po redu Susreti kazališta/pozorišta u gradu Brčko započeli su izvedbom Narodnog pozorišta Kikinda u suradnji sa redateljem Kokanom Mladenovićem. Predstava „Kauboji“ rađena po istoimenom dramskom tekstu Saše Anočića, hrvatskog dramskog pisca koji je upravo ovim tekstom i predstavom u produkciji zagrebačkog Teatra EXIT, u proteklih nekoliko godina postigao mnogobrojne uspjehe pa tako i ostvario status jednog od najznačajnijih savremenih autora u regionu.

Sinoćnja predstava u izvedbi ansambla iz Narodnog pozorišta Kikinda nipošto nije iznevjerila potencijal ovog višestruko nagrađivanog komada. Štaviše, ljubitelji teatra u Brčkom imali su priliku uživati u jednoj predstavi koja na vidjelo iznosi i uvjerljivo razotkriva čudesan i istovremeno bolan spoj ljepote i prokletstva svojestvenog jedino pozorišnoj umjetnosti, onu istinsku dramu koja se odigrava u pozadini svake pozorišne izvedbe, dramu pravljenja jedne predstave. Redatelj predstave, no ne onaj stvarni redatelj, nego dramski lik-redatelj po imenu Saša Anloković (Dragan Ostojić), okupiti će ansambl sastavljen od glumaca koji su se odazvali na audiciju samo zato što je neko od njih po cijelom gradu cijepao plakate kako bi eliminirao konkurenciju. Oni koji su na koncu uspjeli doznati za audiciju ne samo da nisu profesionalni glumci, čak nisu ni glumci diletanti, nego se prije radi o ljudima koji su tu naprosto zbog toga što nigdje drugo ne mogu biti, nigdje drugo ne pripadaju i ni u čemu drugom se do sada u svojim životima nisu uspjeli snaći. Na temelju te napetosti, koja se rađa između krnjeg ansambla skrpljenog od odbačenih muškaraca i žena i jednog redatelja ambicioznog da „ispriča priču o nježnosti“, razviti će se veoma duhovita i dirljiva predstava koja tematizira mnoga toga: smisao i suštinu pozorišne umjetnosti kao umjetnosti glumca, paradoksalnu bit redateljske profesije, na koncu i tu prokleto lijepu prirodu svakog onog posla u kojem čovjek ne može izuzeti svoje unutrašnje biće. U „Kaubojima“, dakle, svjedočimo ne jednoj nego dvjema predstavama, budući da se jedna odigrava neposredno pred našim očima, to je predstava o kvazi-glumcima koji stasavaju u prave glumce, u čijem duhu se uozbiljava cjelokupan smisao glumačkog zanata. Druga predstava bila bi ovom prvom implicirana, možda čak i odgođena, tojest ona predstava koja se odigrava u viziji i ambiciji redatelja, u njegovoj glavi, koja je implicitno prisutna u strastvenoj želji redatelja-lika da nadmaši samoga sebe. A upravo taj nesrazmjer između onoga što bi Saša želio napraviti kao konačno djelo i onoga što njegov ansambl može izvesti zapravo je ključna semantička osovina ove predstve, jer, napomenimo i to, taj nesrazmjer je u pozorištu, čak i u onom tehnički najopremljenijem, sa najboljim mogućim ansamblom, ne vanredna okolnost već takoreći prirodno stanje.

Shodno tome, nimalno slučajno nije ni to što ovaj redatelj naredbom producenta biva primoran na suludi zadatak da pravi predstavu u žanru po imenu Western, kao što nije slučajno ni to da je lična ambicija redatelja da pravi mjuzikl, odnosno muzičku komediju. Upravo je mjuzikl forma koja zahtjeva visokopreciziranu izvedbu u kojoj se svaki pojedinačni trenutak tačno tempira da bi estetska cjelina na koncu bila moguća. Upravo je Western, s druge strane, žanr koji se bavi pobjednicima. Sjajno je uveden i lik producenta koji naravno o pozorištu razmišlja samo kroz prizmu finansijske opravdanosti, pa se tako u jednom trenutku spominje čak i suludi podatak da je budžet drastično smanjen zbog „strukturalne analize komada“.

No, teatar ipak svojom prirodom ne podnosi krutu mehaničnost, racionalnost, tehničku preciznost svojstvenu mašinama, budući da teatar ne može bez neposrednog prisustva glumca, a glumac je, razumije se, živi čovjek, dok je pozornica na kojoj igra živa dinamika časoprostora. Gledamo li komad dramaturški, potpuno je bjelodano da će se većina dramskih prepreka i preokreta desiti na temelju toga što su glumci ipak ljudi koji u svojim svakodnevnim životima prave sulude i glupe pogreške, postupaju nepravedno jedni prema drugima, hirovito, zaslijepljeni ambicijama, strašću, zapravo postupaju potpuno iracionalno i upravo njihova ljudska, suviše ljudska dimenzija dovodi cjelokupan rad na predstavi u pitanje. Jedan od glumaca u ansamblu, Pančo (Marko Gvero), zadužio se kod kamatara, a novac koji je pripremio da im vrati prijateljski posuđuje svome najboljem drugu, također članu ansambla, Mrkiju (Đorđe Marković). Ono što Pančo, međutim, ne zna jeste to da njegov najbolji prijatelj ima ozbiljne probleme sa kockom, te da mu neće moći vratiti pozajmljeni novac, a posljedice svega toga pretrpjeti će njegova supruga. Način na koji lična emotivna iskustva svakog od članova ansambla ponaosob, uključujući i redatelja, prodiru u predstavu ne dozvoljava nam da ju posmatramo isključivo kao laku komediju rasterećenu od svakog patetičkog digniteta. U nekoliko navrata, pojedini glumci žele napustiti probu jer im se u sferi privatnosti događa nešto što kolektivu ne mogu ili ne žele povjeriti. Redatelj kao svojevrstan autoritet u ansamblu, veoma sličan pedagogu, dopušta im samo opciju da ostanu, što će reći da zanemare svoju privatnost i svoje emocije, ili da napuste ansambl konačno. No, redatelj je također čovjek kao i svi drugi, te su možda i najemotivniji trenuci ove predstave upravo oni u kojima se redatelj kao osoba lomi u prisustvu svoje trupe. Ono što treba, dakle, istaknuti jeste da unutrašnja perspektiva od ove nasumične i nepovezane skupine ljudi stvara glumački ansambl, sačinjni od ljudi koji jedni drugima dolaze u pratnji svojih demona (Jedan od glumaca ima gotovo patološki odnos sa majkom, drugi ima sklonost ka teškom poroku, među njima ima i onih koji ne govore čak ni istim jezikom, što je recimo sjajno odigrala glumica Emina Elor). Ono što ovu predstava izdvaja iz okvira tipičnih komedija jeste činjenica da će se svi slomiti jedni pred drugima, da će se jedni pred drugima razotkriti, da će patetičko nadvladati čisto poslovno. Ritam ove predstave, moglo bi se reći, zasniva se na smjeni komičnog i patetičnog kako bi se na kraju ostvarila ona rijetka kombinacija smijeha i tuge koju teatrolozi katkad nazivaju „smijehom kroz suze“.

Ipak, ova predstava kao cjelina ostavlja nekoliko nerazjašnjenih postupaka koje vrijedi spomenuti. Mnogo puta do sada u ovom tekstu spomenuta je neposrednost svojstvena teatarskoj umjetnosti, pa stoga začuđuje i ostavlja u nedoumici postupak posredovanja određenih događaja unutar predstave naratorskim glasom u pomalo filmskom maniru. Naprimjer, predstava počinje tako što nas lik-redatelj obavještava o svojoj težnji, o svojoj ambiciji, no on to ne čini na način monologa ad spectatores, kao što nalaže poprilično uspješna te s razlogom dosta česta pozorišna konvencija uvođenja u radnju. To što nam govori redatelj posreduje se putem razglasa, što možda nastoji postići nekakav unutrašnji monolog, ali ako je već u pitanju izlaganje nečeg unutrašnjeg, nekog dubokog toka svijesti, ista predstava je u više navrata pokazala da raspolaže daleko učinkovitijim tehnikama za te svrhe. Ta vrsta posredovanog monologa ponavlja se nekoliko puta u samoj predstavi, recimo, u jednoj sceni redatelj oduševljeno svjedoči tome da je njegov ansambl konačno ukapirao šta treba činiti, razumio njegovu zamisao i počeo primjenjivati njegove upute. Ta scena, koja bi u klasično mišljenoj dramaturgiji mogla funkcionirati kao lažno opuštanje dramske napetosti pred finalni preokret, posredovana je potpuno filmski: mi, dakle, doslovno gledamo glumce na sceni utišane, tačnije nadglasane unutarnjim monologom redatelja u filmskom off-u. To može značiti da ova predstava nastoji uvesti i određenu refleksiju jednog lika na svoje djelovanje, gotovo kao da je cijela priča pripovijedana sa neke vremenske distance, zapisana na audio-traku, ali nejasno je zašto je to potrebno predstavi koja sama u sebi nosi čitavo izobilje takve refleksije.

kaubojiMožda iz ove nedosljednosti proizlazi i još jedna dosta začudna scena na samom kraju predstave. Drama se završava, možete pretpostaviti, pred premijeru „Kauboja“, a u trenutku kada glumci trebaju izaći na pozornicu i započeti igru, producent im javlja da njihovog redatelja, dakle, njihovog vođe više nema. Zašto ga nema? Kako ga nema? Možda je preminuo? Možda je odlučio da predstavu prepusti glumcima, odnosno dopustio svome djelu da se odvoji od njega i počne živjeti sopstvenim životom? Čitav niz interpretacija nudi ova začudna scena na kraju predstave i sve su jednako tačne, ali ono što ostaje pod znakom pitanja je odluka da se ova scena u kojoj postoji posljednja prepreka pred konačnu izvedbu odigra isuviše brzo. Drugim riječima, nije li zagonetno odsustvo redatelja pred premijeru zapravo posljednja i presudna prepreka koju glumački ansambl mora prevazići da bi ostvario svoje pozorišno djelo? Glumci se uistinu i suočavaju sa ovom preprekom upravo na način da ponavljaju ono što ih je redatelj naučio: da glumac uvijek može, show must go on. Ipak, djeluje kao da je ta scena suviše brzo, suviše olako rješena. No, možda je i to jedan dio sveukupnog značenja ove predstave, da glumcima odsustvo redatelja na koncu ne predstavlja nikakvu prepreku. Ali s druge strane, oni su sa redateljem ostvarili i odnos koji nije čisto profesionalan i distanciran, tako da se moramo pitati kako je moguće da oni tek tako prelaze preko činjenice njegovog odsustva? U svakom slučaju, čini se da bi ta uprkos svemu izvedena premijera dobila čak i na većem značaju da je posljednja scena, scena o odsutnom redatelju, bila patetičnija u odnosu na prethodne scene obilježene unutarnjom perspektivom, da je bila na neki način klimaks patetičnosti nakon kojeg slijedi to priželjkivano trijumfalno „jahanje prema suncu“.

No, bez obzira na povremene nejasnoće i nedosljednosti, predstava „Kauboji“ vrijedna je zbog nekih daleko značajnijih pitanja koje postavlja i tema koje otvara. Umjetnost koja tematizira samu sebe gotovo uvijek se javlja u epohama koje ne nude pouzdan sistem saznanja o svijetu, epohama kakva je i ova naša, a pozorište, kao umjetnost najbliža životu, mora određene postavke uzete zdravo-za-gotovo ispreturati, okretati naopačke, dovoditi ih u pitanje. Koje su granice onoga što nazivamo profesijom, ukoliko ju shvatamo kao distanciranu hladnu i potpuno racionalnu aktivnost koja ciljeve ostvaruje jedino ukoliko nas se isti ciljevi lično ne tiču? Zatim, kako stoje stvar sa zanatima koji ono lično nikako ne mogu izuzeti, jer su upravo na tom ličnom zasnovani i jer upravo to lično omogućava ono dramsko?

Upravo zbog toga je presudna vrijednost ove predstave u sjajno naglašenoj socijalnoj dimenziji članova ansambla, naime, tome da svi ponaosob pripadaju marginama društva, da su u neku ruku izopćeni, da se ne uspijevaju uklopiti ni u kakve druge kolektive, na koncu, da osim toga ansambla i nemaju nikakvo vlastito mjesto. To na neki način podsjeća na činjenicu da su veći dio povijesti, recimo u rimskoj imperiji i tokom srednjovjekovlja, na tlu tadašnje Europe, glumci živjeli obilježeni pojmom infamia, što bismo mogli prevesti rječju neugledni. Ne treba pritom zanemariti i jednu možda čak i značajniju činjenicu, naime to da je tokom srednjeg vijeka upravo glumac, kao histrion, kao član putujućih družina, čuvao tajnu pozorišne umjetnosti, budući da nikakvo „institucionalizirano“ pozorište nije postojalo na tlu Europe više od sedam stoljeća. Jedno od ključnih pitanja pozorišne umjetnosti i, ako dopuštate, jedno od ključnih pitanja današnje pozorišne estetike bilo bi šta predstavlja glumac u trenutku kada se pojavljuje redatelj u pozorištu, ona instanca profesionalne „zrelosti“ koja prekida estetsku igru kako bi ju u finalu racionalno uspostavila, a to je lijepo i tačno prikazano u predstavi „Kauboji“. U tom smislu ova predstava u režiji Kokana Mladenovića, u izvedbi ansambla Narodnog pozorišta Kikinda, rađena prema tekstu Saše Anočića, jedna je od relevantnih predstava današnjice upravo zbog toga što se ne libi postaviti nekoliko temeljnih pitanja o smislu i suštini pozorišne umjetnosti.

Saša Anočić
KAUBOJI
Režija i adaptacija: Kokan MladenovićScenograf: Marija Kalabić
Kostimograf: Tatjana Radišić
Kompozitor: Irena Dragović
Koreograf: Andreja Kule-Šević

Igraju: Saša Anloković, Ivan Šević Mrki, Miodrag Pančo Osmanović, Rajko Marić, Dalibor Borovac, Marica Krmputić i Stanislav Štrbac Mlađi.

Leave a Reply