Pred zidom

Piše: Elvis Ljajić

ElvisLjajić3Predstava Zid, mladog studenta režije na ASU Sarajevo, Zulfikara Filandre, inače dramatizacija istoimene Sartrove kratke priče, igrala je 30.11., te 01. i 02. 12. u zgradi pozorišta veoma zgodnog imena, u SARTR-u.  U veoma ozbiljnim najavama za ovu predstavu, poručivalo se kako moramo promišljati o onome šta nam se desilo prije 20 godina, te načinu na koji ćemo tome danas pristupiti, što je za svaku pohvalu, i moglo bi istovremeno doprinijeti i dramskoj umjetnosti, ali i kulturi sjećanja.

Kamerna scena je dobar izbor za postavljanje ovog komada, jer osim tehničkih razloga, ima i simboličko značenje – publika postaje zidovima koji političke zarobljenike drže zatočenima. Svaki dolazak Isljednika traje beskrajno dugo (on na scenu dolazi provlačeći se između gledalaca, koji sjede na improvizovanim klupama, spiralno postavljenim oko scene), strašno lupajući čizmama. Tako zarobljenici bivaju svjesni opasnosti koja im dolazi, mnogo prije nego se on pojavi u ćeliji, što izaziva mučno iščekivanje.To, istovremeno, predstavlja dobar uvod za ono što može da uslijedi kada se on pojavi na sceni – strašnu borbu unutar samog lika koji je suočen sa ultimativnim egzistencijalnim izazovom – sa vlastitom smrću.

Međutim, sve ostaje na mogućnosti. Isljednik je onakav kakvih se sjećamo iz partizanskih filmova – velik, strašan, i za dramu beskoristanu svojoj veličini i strašnosti. Strah koji on takav izaziva je vanjski i skreće pažnju s mnogo dubljeg, ličnijeg i dramskijeg straha. Likovi revolucionara, boraca za slobodu, Pabla i Toma, koji su mogli da budu jasna opozicija onome što Isljednik predstavlja, bivaju dva izvikivača parola. Potpuno je beskoristan i na sceni nepotreban lik mladoga Juana, čije prisustvo ne mijenja ništa, niti čemu doprinosi. Lik doktora, Belgijanca, koji u sebi sadrži elemente sveštenika, ljekara, fašiste, ali i isljednika, ostaje vjeran principu – i njegov lik insistirana vanjskom, vanjskom i samo vanjskom. On čovjeka ne posmatra nimalo drugačije nego li Isljednik, dakle vidi ga kao objekat od kojeg on nešto želi. Tako na sceni imamo pet likova, pet nosilaca vanjskih perspektiva, koji bi trebalo da doprinesu promišljanju o onome što nam se dogodilo prije dvadeset godina. Priznajem, zatečen sam ovom inovacijom.

Osim toga, boljka ove predstave je i podrazumijevanje. Naime, da se ne računa na to da svi mi znamo o kojem je ratu riječ, ili to ko je na kojoj strani bio, bilo bi potpuno nejasno da li, na primjer,  jadni Isljednik pokušava da uhvati superopasnog teroristu i spasi tisuće života, ili pokušava da uhvati nekog ko ugrožava sistem koji predstavlja.

Na kraju predstave, tek toliko da ne prođe sve a da se ne digne prašina oko izvedbe, Pablo i Isljednik se povaljaju po podu u ugljenoj prašini, hrvući se, pri čemu dignu veliki oblak prašine od kojeg se jedva može disati. Srećom, predstava traje nešto kraće od četrdeset minuta.

Zid nije uspio da se uspostavi kao predstava. Nije uspio da potakne na razmišljanje o onome što nam se dogodilo (osim na  razmišljanje o tome zašto smo kupili karte). Ukoliko je i bilo nekog skrivenog smisla, onda redatelju odajem priznanje da je uspio da smisao i ostane skriven.

Napomena: Kritika je pisana prema izvedbi na prvoj reprizi, 01.12.2013

 

ZID

Jean-Paul Sartre

Režija: Zulfikar Filandra

Igraju: Adnan Goro, Sabit Sejdinović, Muhamed Hadžović, Sanjin Arnautović, Emir Fejzić

Dramatizacija i dramaturgija: Ensar Sulejmanagić, Nejra Babić

Scenografija: Adisa Vatreš, ass. Vedad Orahovac

Kostim: Neira Sinanbašić

Ilustracija: Lamija Halilagić

Grafički dizajn: Azemina Halilagić

Izvršna producentica: Latifa Imamović

Producent: Nihad Kreševljaković

Leave a Reply