Priče sa obale

Gabriel Garcia Marquez: Nevjerojatna i tužna pripovijest o nevinoj Erendiri i njezinoj bezdušnoj babi (Buybook, 2012)

Piše: Elvis Ljajić
ElvisLjajić3Knjiga Nevjerovatna i tužna historija nevine Erendire i njezine bezdušne babe je zbirka pripovjetki Gabriela Garcie Marqueza, napisanih u periodu od 1961. do 1972. godine. Iako pisane u širokom vremenskom intervalu, ove pripovijetke zaista djeluju kao zbirka, odnosno kao cjelina. Marquez to uspijeva konstituirajući hronotope u pripovijetkama tako da se oni međusobno susreću, prepliću, nadopunjavaju. Mjesto Santa Marija del Darien postaje mitsko mjesto, odnosno mjesto koje posredno ili ne, određuje sve. Blizina mora, koje je simbol života a koje je u ovoj zbirci prljavo, smrdljivo i škrto, češće uzork smirti nego života, u velikoj mjeri određuje ne samo sižee pripovijetki, već i karaktere likova koji se u njima pojavljuju. Sve što se u zbirci dogodi ima veze sa morem. Svako poređenje je u vezi sa morem. Svaki je lik neraskidivo povezan sa morem. More, onakvo kakvim ga Marquez vidi i nama predstavlja, jedan je od ključnih motiva u ovoj zbirci, koji sve pripovijetke nesraskidivo drži na okupu.
Marquez vješto kombinuje najveće svetosti i najniže pobude, često ih stavljajući u istu ravan, nerijetko im čak potpuno mijenjajući mjesta, pri čemu ti novouspostavljeni odnosi sa jedne strane osvjetljavaju ustaljene pozicije u odnosima, a sa druge stvaraju novo značenje upravo narušavajući ono što se smatra prirodnim poretkom. Pri tome, cinično, Marquez spušta nebo na nivo smrtnika, i to ne bilo kojih, već smrtnika sa margina ionako marginaliziranog grada (Veoma star gospodin sa ogromnim krilima), a varalice, prevarante, budale uzdiže na nivo božanstava (Blacaman dobri, prodavač čuda, pa i Posljednje putovanje avetinjskog broda). Upravo u tom stalnom smjenjivanju pozicija na drušvenoj hijerahiji, Marquez iznosi svojevrsnu društvenu kritiku, potpuno obesmišljavajući krutost hijerarhije. Sa druge, tehničke strane, oneobičanjanje drži pažnju čitatelja i tjera ga da sa čitanjem nastavi.
Blizina života i smrti, odnosno nejasna granica između njih je nešto čime Marquez vješto barata, pa u njegovim pričama susrećemo ljude koji su formalno živi, ali u sebi nemaju ni trunku života (More izgubljenog vremena), kao i one koji su već danima mrtvi, ali čiji je život počeo sa trenutkom njihove smrti (Najljepši utopljenik na svijetu). Upravo na toj nejasnoj granici između života i smrti postoje Marquezovi likovi. A oni su ljudi u pravom smislu te riječi. Iz pripovijetke u pripovijetku gledamo ljude sa njihovim nadama i snovima, u trenucima najiskrenijeg pokajanja i najvećeg bola, sa najčistijim namjerama i najpodlijim djelima, i to ne radi voajerskog zadovoljenja, već sa spoznajnom funkcijom.
Marquezov stil pisanja je prepoznatljiv i on ni u ovim pripovijetkama ne odstupa od njega. Posljednje putovanje avetinjskog broda je zanimljiva pripovijetka sa stilističkog aspekta, jer je napisana iz jedne jedine rečenice, ali tako da, sa jedne strane, to uopšte ne smeta čitanju i praćenju radnje u pripovijetki, a sa druge strane, pojačava doživljaj neprekidnog stremljenja glavnog lika ka ispunjenju svog cilja.
Na zanimljiv način Marquez komentariše vremenske uslove sa unutrašnjim stanjem likova, kao i sa događajima u pripovijetki. Ponekad upravo vrijeme postaje događaj, i to onaj koji sve pokreće. Ono prestaje da bude neumoljivo vrijeme sa onom strašnom osobinom da neprestano teče i sve na kraju uništava, ono postaje gotovo opipljivo.
More koje daje život u Marquezovim pripovijetkama je more u kojima žive mrtvi, koje izbacuje leševe, kojima plove avetinjski brodovi, ipak ne prestaje biti granica preko koje se ne može – ono je i dalje međa preko koje čovjeku sa razumom nema prelaska. U trenucima kada se ta granica pređe, prelazi se granica `stvarnosti`, lik ostaje sam, bez svjedoka koji bi mogli da potvrde njegovu priču. Ako i uspiju da dokažu da govore istinu, kao u Posljednjem putovanju avetinjskog broda, ta spoznaja grad dovodi do uništenja.
Nesumnjivo je da se radi o dobrim pripovijetkama, smisleno povezanih u veću cjelinu – zbirku. Marquez ostaje dosljedan svom stilu i onome što se u teorijama književnosti voli nazvati magijskim realizmom, plete zanimljive narative koristeći poznate motive i mitske priče, uobličavajući ih u veoma čitljivo štivo.

Leave a Reply