Prošlost i budućnost kao bližnji

Matija Bošnjak

matija1-Copy-300x235Predstava „Brašno u venama“, redatelja Borisa Liješevića, rađena prema tekstu Igora Štiksa, sinoć je ljubiteljima pozorišta u Brčkom ponudila mogućnost da još jednom u okviru ovog, već sada možemo reći, tematski koherentnog festivala posvjedoče porodičnoj drami u čijem se središtu nalaze ljudske sudbine možda i najbliže nama ljudima današnjice i najjasnije za razumjeti, ukoliko stvari posmatramo u kontekstu dosadašnjeg programa. Svi likovi Štiksovog komada „Brašno u venama“, koje su vješto utjelovili neki od najznačajnijih glumaca sa bosanskohercegovčke i regionalne scene, pripadaju vremenu kojem neposredno pripadamo i mi sami, pa su nam upravo zbog toga bliski i razumljivi već od prve replike koju izgovore. Komad počinje dolaskom Vladimira (Izudin Bajrović), njegove supruge Helene (Selma Alipashić) i njihovog sedamnaestogodišnjeg sina Davida (Jasenko Pašić) na porodični ručak u kuću Vladimorove majke i oca (Kaća Dorić i Miki Trifunov). Dok otac i najstariji sin započinju raspravu o političkoj ekonomiji i razlici između socijalizma i kapitalizma, baka oduševljeno igra oko svoga ukuna, a majka ga za to vrijeme pokušava na brzinu odgojiti, budući da mladić očigledno pripada jednoj novoj generaciji ljudi koji mobilni telefon posmatraju kao produžetak vlastitog bića.

Već je na samom početku suptilno nagoviješteno da porodica ima u svojoj prošlosti mnogo toga čega se ne želi sjećati, pa su tako filozofske diskusije samo način da se prividno prikrije stvarni razdor između oca i sina, dok majka neprestano pogledom prati jednu praznu stolicu. Ta prividna debata će u potpunosti postati dramska onog trenutka kada na vrata pozvoni drugi brat, Igor (Admir Glamočak), kojeg niko od prisutnih nije očekivao. Njegov dolazak je nenajavljen, šokantan za porodicu, no od trenutka kada on zakorači u dom svojih roditelja, određene istine o toj porodici počinju da nam se otkrivaju. Činjenica da u cijeloj priči postoji još jedan odsutni brat, najmlađi, onaj koji nije uspio stati u autobus koji vodi u spas van opkoljenog grada. Također, otkrivamo i jedan ljubavni trougao između Igora, Helene i Vladimira, a sve to doprinosi razvijanju drame u Štiksovom komadu mišljenje na način analitičkog prizivanja u sadašanjost svega onog što pripada prošlosti ove porodice. No, prije toga, u predstavi se dogodila i jedna važna scena koja nam može ponuditi jednu od mogućnosti tumačenja ove predstave. Dok Klement pokušava objasniti mladom i jedva zainteresiranom Davidu porijeklo njihove porodice, mladić to sve bilježi kamerom ugrađenom u mobilni uređaj, a Vladimir i Igor, budući da su priču već čuli, povremeno se ubacuju sa duhovitim doskočicama. To sugerira nekoliko značenja. Prvenstveno, Klement kao najstariji član porodice osjeća obavezu i dužnost da najmlađega uputi u priču o najstarijem pretku. David je, međutim, pripadnik one generacije koja sve bilježi kamerom upravo zato da ne bi morala ništa pamtiti. Problem leži u tome što porodica dobar dio svoga smisla posjeduje upravo zbog toga što čuva sjećanje, što pamti, što, na neki način, budućnost približava prošlosti. Upravo zbog toga je, rekao bih, veoma potresno ono što će se pred Davidovim očima dogoditi u narednih nekoliko scena, naime činjenica da će saznati priču o poginulom ujaku (i to nakon što je tek saznao za još jednog živog ujaka), pritom i činjenica da su njegova majka i njegov sadašnji ujak nekada bili u romantičnoj vezi.

Ključna dramska nit ove predstave i jeste to što se pred najmlađim slomila slika porodice, tako da na koncu najvažnije postaje ponovno uspostaviti kakvu-takvu sliku porodičnog sklada u koju se ovaj mladić može upisati.

Leave a Reply