Prošlost, ovdje i sada

Kemal Bašić

KemalBašićPeta predstava odigrana na Pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu 2016. godine je „Naš razred“ Kamernog teatra 55, u režiji Dine Mustafića. Radi se o inscenaciji teksta poljskog autora Tadeusza Slobodzianeka. Ovaj savremeni dramski tekst prikazuje jednu generaciju Poljaka i poljskih Jevreja, jedan životni ciklus, koji se otvara djetinjstvom, kao uvodom u život koji biva određen s jedne strane historijskim okolnostima II svjetskog rata, a s druge strane ljudskim unutarnjim lomovima i motivima koji proizilaze iz suštine ljudskog bića.

Deset glumaca prisutno je na sceni tokom čitave predstave, oni igraju deset likova od kojih su pet Jevreji, a pet Poljaci. Oni su u početku predstavljeni kao kolektiv, školski razred, povezan i kompaktan, koji sa dječijom naivnošću gleda na budućnost i život. Taj pogled na život mijenja mašinerija rata koja ih na različite načine proguta. Svaki od likova donosi po jednu ljudsku sudbinu, pojedinačno iskustvo preko kojeg se oslikavaju fenomeni ljubavi i mržnje, rata i ljudskog dostojanstva, preživljavanja, morala i empatije, naspram zvjerskog u čovjeku, a sve to u okvirima koje određuje kontekst velikog rata, dakle situacija koju pojedinac, običan čovjek, ne može izbjeći, već samo može izabrati kako da se u njoj postavi i kojim putem da ide. Jednako kako stradaju pojedinci, strada i zajednica, odnosno pokazuje se da ideja zajednice i nekog kolektiva nije statična i fiksirana, već da je ona uvijek kompromis između onog što ljudi jesu po svojim pojedinačnim identitetima i onoga što im određuje pritisak historijskog događanja.

Prikazati život od djetinjstva do starosti znači prikazati vrijeme koje traje i ono što se u tom vremenu događa. Budući da se radi o vremenskom intervalu od nekoliko decenija, dramski tekst morao je sadržavati narativne dionice koje informišu o promjenama vremena, prostora i životne situacije. Iako to često zna biti opterećenje i slabost dramskog teksta, ovdje to nije slučaj. Razlog za to je što likovi svoju prošlost govore potpuno iz sebe, oni nude svoju ličnu priču i perspektivu i zbog toga je moguće uspostavljanje dramskog odnosa čak i tada. On se uspostavlja, dakle, na dva načina, jedan je čistim dramskim scenama u kojima se likovi iskazuju jedan naspram drugog, a drugi način je dramsko suočavanje monoloških iskaza pojedinačnih likova kojima se iznose sopstvene interpretacije onoga što se dogodilo. Još jedan razlog zbog čega ovo funkcionira je činjenica da su likovi postavljeni kao duhovi prošlosti, radi se, zapravo, o govoru mrtvih, a upravo zbog toga što su oslobođeni života i materijalnog svijeta, što su izmješteni iz njega, oni ga mogu posmatrati i o njemu govoriti.

Ovaj dramski tekst je odličan primjer i dokaz da vrijednost umjetničkog djela, ma koje vrste, zavisi od onoga što se u njemu može prepoznati kao univerzalno, ono što sobom otvara mogućnost pravljenja paralela i semantičkih preklapanja. Konkretni prostor i vrijeme u kojem se nalaze djelatni subjekti ovog komada (hronotop od kojeg se polazi je poljsko selo u II sv. ratu) nisu nikakvo opterećenje za potpunu razumljivost i aktuelnost onih tema koje se oduvijek tiču ljudske egzistencije i koja će uvijek biti ljudska pitanja, i to je ono što jeste osnova ovog djela, koja se uspješno prenosi u predstavi.

nas_razred1Da bi ovo što nudi dramski tekst funkcioniralo na sceni, ansambl je morao biti izuzetno vješt. Nije jednostavno igrati likove koji nisu fiksirani u jednom vremenu niti prostoru, likove čije živote treba zaokružene i cjelovite donijeti na scenu, sa svim promjenama koji se unutar njih dogode, a onda, uz to sve, valjalo je ponuditi i perspektivu koja dolazi „sa one strane života“. Najbolji primjer za to jeste uloga koju je imao Boris Ler igrajući Jakuba Kaca, Jevreja koji od svih drugova iz razreda prvi izgubi život, prvi ode sa „ovog svijeta“, ali ostaje na sceni pri čemu njegovo prisustvo i scenska radnja itekako podcrtava i obilježava ono što se događa. Igrati živog i mrtvog čovjeka, a jednako uvjerljivo pokazati ono što je značenje koje sudbina tog lika nosi, itekako je zahtjevan posao. S druge strane, likovi koje igraju Izudin Bajrović (Wladek) i Tatjana Šojić (Rahelka) do kraja predstave ostaju u svijetu živih, a njihovim starenjem označava se protok vremena koji stvara distancu od događaja koji su odredili živote jednog razreda a koja onda omogućava pogled koji objektivizira i oni funkcioniraju kao svjedoci stvarnosti. Svaki od likova koji je trebalo ostvariti imao je svoje ozbiljne izazove, a ono što je ansambl pokazao na sceni, zaslužuje poštovanje, naročito zbog toga što se vidi da su glumci imali dosta prostora za vlastitu kreaciju, što je istovremeno i velika obaveza, ali i umjetnički izazov koji je ovdje prilično uspješno savladan.

Pomoć pri tome su svakako imali i od scenografskih rješenja, svedenih na mjeru koja ne opterećuju scenu, ali sadrže sasvim dovoljno elemenata za uspostavljanje onoga što je potrebno u različitim scenama. Ono što možda djeluje kao višak i nejasnoća je prisustvo muzičara na sceni koji, naravno, muzičkim dionicama i songovima koje sviraju, daju dodatnu boju predstavi, ali se ne može oteti utisku da je ovo redateljsko rješenje bez kojeg se i moglo. To jeste, da muzičari ne sjede na sceni, ništa se ne bi promijenilo, ali bi možda odnos glumaca i scenskog prostora, ono što oni grade svojom igrom i vladanjem scenom, djelovalo čišće i cjelovitije.

Leave a Reply