Putokaz za Hiperboreju

Piše: Jasmin Hasanović

Jasmin HasanovićKnjiga pjesama „Hyperborea“, Milorada Pejića, proglašena je za najbolje poetsko djelo objavljeno na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom ili srpskom jeziku, i dobitnik je godišnje nagrade Grada Sarajeva „Slovo Makovo/Mak Dizdar“ za 2012 godinu. Riječ je o zbirci pjesama u kojima pjesnik svoju stvarnost oslikava u svjetlu potrage za apsolutnom utopijom. Pjesme možemo posmatrati kao topografske znakove, unutar kojih pjesnik, iz svakodnevnih događaja i stvari, gradi svoju idealnu zemlju, zemlju spokoja i tišine. Dakle, radi se o pjesmama koje, sagledane u zatvorenoj cjelini, daju jasnu sliku pjesnikove predstave idealne zemlje, utopističke teritorije koja bi mu donijela apsolutni mir i idilu. Svako mjesto na zemaljskoj kugli, o kojem pjeva Pejić, djeluje kao obilje iz kojeg pjesnik crpi i uzima ono što mu odgovara, dok odbacuje sve ono što se krši sa slikom njegove idealne zemlje. Svaka pjesma je dio koji u konačnici tvori utopiju.

Pogledamo li imena pjesama, shvatiti ćemo da se u Pejićevoj poeziji sudaraju i antika i moderna vremena. Ako u umjetničkom djelu imate imena, bilo da se radi o ličnim ili imenima gradova, jasno je da dolazi do stavljanja poveznice između vremenskih perioda, unutar kojih čitalac pokušava sebi predstaviti svijet o kojem pjeva pjesnik, oživjeti ga i sagledati u cjelini. Imena su, dakle, u Pejićevoj poeziji veoma važan faktor, jer u umjetničkom djelu nema nepoznatih, kao ni imena koja ne govore. U umjetničkom djelu, svako ime predstavlja oznaku, a Pejić, recimo, pjevanjem o Mikeni (nekada centar Egejske kulture), pjesmu veže za drevno iskustvo, za vrijeme prije nego što je povijest postala instrument manipulacije. Ako u modernim pjesmama, što Pejićeve pjesme svakako jesu, nađete ponavljanje imena, te govor koji pjesmu veže za drevno iskustvo, jasno je da pjesnik pokušava prizvati određene predloške iz tradicije, ali se ponajviše može shvatiti kao bijeg od stvarnosti i potreba za izgradnjom sopstvenog svijeta, dalekog i jednostavnog. S druge strane, ponavljanja u pjesmi zapravo i nema, jer se svaki iskaz, u zavisnosti od konteksta, mijenja, pa se u tim ponavljanjima čita uvijek drugačija emocija lirskog subjekta. Ako ovome dodamo da Pejić pjeva i o modernom vremenu, vežući na taj način pjesmu za lirski subjekt koji se nalazi ovdje i sada, shvatit ćemo da on, zapravo, pokušava uspostaviti paralelu između drevnog, mitskog iskustva, visokog kulturološkog iskustva, i danjašnjeg impotentnog vremena odsustva morala. Jer razlika između Mikene i New Yorka leži u tome što Mikena u svom imenu sadrži i nosi viziju kulture i bogate historije, dok New York, kao asocijaciju, priziva beton i Times Square.

Odbacivanjem povijesti u svojim pjesmama, Pejić pokušava preskočiti barijeru koja koči čovjeka da gleda u svjetliju budućnost. Činjenica da Uspomenama prilazimo bez sumnje,/ali pažljivo, ukazuje na pjesnikovu želju za oslobađanjem od užasa povijest i njenih krivotvoriteljskih kandži. Svijet Milorada Pejića je svijet u kojem čovjek vjeruje samo svojim uspomenama. To je svijet u kojem lirski subjekt iz prošlosti uzima samo ono što mu pomaže u potrazi za srećom i mirom. Međutim, u ovakvom pristupu poetskog stvaranja, umjetničkog djela uopće, dolazi do identitarnog problema. Jer, ko smo, ako nemamo svoju prošlost? Upravo smo onakvi kakavi jesmo, na osnovu svoje prošlosti i toga što smo bića koja pamte. Univerzaliziranjem lirskog subjekta, on pokušava čovjeka predstaviti kao kosmopolitu, instancu koja nigdje i nikad nema potrebe da se prerušava i prilagođava. On riječima stvara čovjeka bez maske, zemlju bez prošlosti i mraka, Hyperboreju u kojoj nikada ne zalazi sunce. Naziv zbirke svjedoči o potrazi za zemljom kaja ne zna za rat, o potrazi za srećom i mudrošću, daleko od mjesta i vremena u kojem se čovjek ukida tipkama tastature.
Pjesnički doživljaj svijeta u poeziji Milorada Pejića osvjetljava se u prostornim suprotnostima, što ujedno predstavlja i jedno od jačih oružja u konceptu gradnje zbirke. Taj vječiti prostorni antagonizam dovodi do oslikavanja dva različita i neuporediva svijeta, onog drevnog, i onog modernog, pronalazeći, istina, elemente jednog u drugom i obratno, da bi sve kulminiralo slikom poželjne zemlje. Potraga za utopijom zvanom Hyperboreja, iskazana je u „disperzivnom sakaćenju pjesničkih slika u samoj svijesti lirskog subjekta“, i to na taj način da lirski subjekt sadašnju sliku svijeta i realnost „doživljava kao već odavno nezaustavljiv proces rasapa i dehumanizacije.“ S toga prostor kod Pejića zadobija drugačije značenje. Antagonizam prostora i vremena ukazuje na širenje granica i izlazak u prostranstvo, gdje pjesnik vodi dijalog sa historijom u smislu čovjekove geografske neodređenosti i putovanja kroz kosmičku pustoš.

Poetske slike u ovoj zbirci predstavljaju umijeće slobodnog stiha. Odlika dobrog pjesnika je da u jednostavnim stvarima vidi nešto sasvim drugo, da planduje u travi/među ovcama kao među raštrkanim stećcima, da u madracu na leđima vidi puževu kućicu… Da jezikom izrazi ono, pred čime drugi zanijeme ili nemaju mogućnost tvoriti jezičke konstrukcije i slike. S toga je Hyperborea svojevrsna kritika zbilje, a ponajviše utopistička slagalica domovine u kojoj nas, prerušene u naša prava lica/niko ne prepoznaje.

Leave a Reply