Radnja na uglu

Piše: Jasmin Hasanović

Jasmin HasanovićPredstava Radnja na uglu, francuskog redatelja Françoisa Lunela, koja se već nešto više od godinu i pol igra u Kamernom teatru 55, predstavlja adaptaciju djela Miklosa Laszla, Parfumerie, prema kojem je 1940. godine, u režiji Ernsta Lubitscha, snimljen film The shop around the corner. Činjenica da se igra već duži vremenski period, svjedoči o tome da se radi o predstavi koja privlači pažnju publike. Riječ je o romantičnoj komediji koja uspijeva nasmijati gledaoca skoro pa svim elementima kojima komedija raspolaže. Od stalnih ponavljanja riječi, rečenica, do čitavih fragmenata predstave, od informacije viška koju ima publika u odnosu na jednog ili više glumaca, do komedije karaktera u kojoj se ismijavaju poroci pojedinca. Komički duh, onaj koji čini srž komedije, je, dakle, zastupljen ne samo u likovima i situacijama, već i u samom govoru tokom cijele predstave.
Scenografija predstave (Vanja Popović ) je u funkciji prikazivanja perioda u kojem se radnja odvija, i sa kostimima funkcioniše odlično. Matuschek i co. je mala prodavnica u Budimpešti sredinom tridesetih godina. Njeni zaposlenici su ljudi koji predstavljaju povezanu zajednicu i funkcionišu kao mala porodica. Jednostavna scenografija koja predstavlja ne tako otmjenu radnju u kojoj se prodaju knjige,savršeno se uklapa u vrijeme koje nam se prikazuje na sceni.

Tehnički gledano, predstavi Radnja na uglu, nema se mnogo prigovoriti. Glumačka postava je posao odradila dobro, iako se osjeća mali pad ritma predstave pri samom njenom kraju. Taj pad ritma uzrokovan je predugim odlaganjem kulminacije u kojoj će se saznati da Alfred Kralik (Muhamed Hadžović) i Klara Novak (Vanesa Glođo), sve vrijeme razmjenjuju pisma, a da to ne znaju. Publika u ovom slučaju ima informaciju viška, i smije se jer je “pametnija” od likova. Odlaganje kulminacije dovelo je do efekta obezvrijeđivanja predstave, čime ona postaje suhoparna i, ako smijem tako reći, samodovoljna, te s pravom pri kraju postaje dosadna, budući da je publici poznato šta će da se desi.

Od samog početka se dobro uspostavljaju odnosi među likovima, i gledalac je svjestan dominacije određenih likova. Alfred Kralik  i Klara Novak , uspostavljaju se kao dominantni likovi ove predstave i po uzoru na dobro skrojeni komad, predstava se lako gleda, jer brzinom i jednostavnošću nizanja dramskih situacija, među likovima se smjenjuju egoizam, empatija, ljubav itd., pridonoseći intenzitetu predstave.

Međutim, postavljanje ovog komada na scenu Kamernog teatra 55, za sobom povlači nekoliko pitanja, a jedno od njih je sama svrha istog. Jer, predstava koja tretira ljubav, ljubomoru, a sve to na komičan i dopadljiv način, za sobom povlači pitanje svrsishodnosti. I pitanje da li se iza komičnih elemenata krije dublji smisao, što je jedna od glavnih svrha pozorišta. Ako odlazimo u pozorište s ciljem da se smijemo, a da nakon toga, po izlasku iz istog, sebi ne postavimo niti jedno pitanje, onda možemo biti sigurni da je predstava koju smo gledali samo smiješna. Ona je, dozvolit ćete mi da se tako izrazim, ispusni ventil kao i bilo koja druga romantična komedija današnjice. Jer zašto odlaziti u pozorište i gledati romantičnu komediju, kada televizija vrvi od komičnih ljubavi svaki dan? Ako pri tome još postavite komad identično kao i u filmu (a to je ovdje slučaj, osim nekoliko scena koje su izbačene čisto radi prostorne nemogućnosti, odnosno zbog činjenice da bi te scene upotpunosti narušile ritam predstave te dodatno odložile već poznatu kulminaciju ), onda se pošten gledalac s pravom zapita, nije li mu bolje bilo ostati doma i pogledati film, dok uživa zavaljen u fotelju s kojom markom više u džepu?

S tim u vezi nije uvjerljiva izjava redatelja predstave Françoisa Lunela, da ono što je želio prikazati predstavom jeste da, ako je svijet prije opstao, to je moguće i sada, ali samo ako se fokusiramo na nekoliko pravila, principa, kao što je poštovanje drugih i različitih, solidarnost, briga prema jezicima. Ustvari mislim da ova predstava pokazuje šta Bosanci trebaju sada, to je mirna i duhovita priča, s lijepim emocijama i nježnim osjećajima. To će dati nadu ljudima u ovim vremenima podjele. Isto ovo je jedan Bosanac i Hercegovac mogao dobiti gledanjem filma u svom domu. Ono što Bosanci i Hercegovci (i gledaoci bilo gdje na svijetu) trebaju, jesu predstave koje će ih nasmijati i pri tome ostaviti u nedoumici, predstave koje, na određeni način, zauzimaju stav prema vremenu u kojem se igraju. Jer predstava koja gledaoca ne tjera na razmišljanje i pri kojoj gledalac ne napravi odmak od situacije u kojoj se nalazi, ne pripada pozorištu, pa makar i prvi redovi pozorišta bili navlaženi suzama izazvanim smijehom.

Postaviti film na scenu Kamernog teatra 55, ne ponudivši ništa više od već viđenog (makar u određenoj mjeri osavremeniti), dovodi do preispitivanja propuštenih mogućnosti; propitivanja granica ljubavi, empatije i egoizma kojih ima u izobilju, ali je pukim preslikavanjem filmskih scena, njihov značaj ostao daleko od scene Kamernog teatra 55. Jer pozorište, zbog toga što je živi organizam, koliko god se opiralo, ne trpi površnost. A predstava Radnja na uglu, spuštena je na nivo komedije koja je suštinski irelevantna.

 

(Napomena: kritika je pisana prema izvedbi 17.12.2012)

Premijera: 12.05.2011.

 

RADNJA NA UGLU

Mikós László

Režija: François Lunel

Scenografija: Vanja Popović

Asistent scenografije: Mirna Ler

Kostimografija: Amra Džinalija Karađuzović

Inspicijent: Senad Bešić

Foto: Alexandra Banyai

Prijevod: Selma Čampara/Centre André Malraux

Koproducent: Ibrahim Spahić

Igraju: Dragan Jovičić, Muhamed Hadžović, Vanesa Glođo, Senad Alihodžić, Amar Selimović, Aida Bukva, Boris Ler, Rade Čolović, Ravijojla Jovančić-Lešić, Nedim Džinović

Leave a Reply