Samo da objavim knjigu koju

Jasenka Kratović: Samo da telefon ne promijeni boju (Buybook, 2011)

Piše: Jasmin Hasanović
Jasmin HasanovićDjelo „Samo da telefon ne promijeni boju“, je prvijenac Jasenke Kratović. Radi se o djelu koje u sebe integrira različite forme, od kratkih priča, preko dnevnika do poezije (od koje prepoznajemo samo strukturu). Prvi dio je jedan od zanimljivijih i nosi naslov „Rani jadi, romantika i buđenje“. U tom dijelu se susrećemo sa osjećajima sa kojima se suočavala autorica dok je razmišljala o voljenoj osobi. U formi najviše kratkih priča ispričani su događaji koji opisuju trenutke sreće, tuge i samoće. Ovaj dio obiluje govorom koji je nastao u svrhu ukazivanja na samoću i bijeg od nje. U pojedinim se dijelovim susrećemo sa elementima lirskog eseja, koji obrađuje ljubavne, intimne tematike posredstvom razmišljanja i zaključivanja. Jer to i jeste prvobitna funkcija lirskog eseja, kao i činjenica da se iz više perspektiva sagleda određena tema. U eseju se, ma kakav on bio, mora kriti nepodcjenjiv vic (a ovo djelo neodoljivo podjeća na to), kao nešto što će rasteretiti cijeli tekst i izbaciti ga na neobičan način pred čitatelja. Iako u sebi sadrži elemente svega nabrojanog, primjećuje se jedan veliki nedostatak, a to je činjenica da je lišeno umjetničkog oblikovanja, jer nabacani tekstovi različitih formi i tematika, koje objedinjuju tek korice knjige, razlog je zbog kojeg ne mogu funkcionisati kao cjelina. Ovdje je riječ o frustracijama koje su iskazane u književnoj formi sa odsustvom umjetničkog oblikovanja i stilističke prefinjenosti.
Drugi dio ovog djela nosi naslov „Čudni neki dani“, i u ovom se dijelu prvi put susrećemo sa formom dnevnika koji svjedoči o prekopavanju vlastitog identiteta, ali služi i kao mogućnost bijega i kao potraga za sagovornikom. Sluteći po formi dnevnika, očekuje se da pročitamo intimne dijelove iz života autorice, ali oni su (pod čudnim okolnostima) u većini slučajeva izostavljeni. Osim čenjenice da je srela autora dječijih priča u grilu „Pingvin“, da je izlazila u nedjeljnju šetnju, da je Kjari umrla majka i da je zaboravila da kupi gaće prilikom šopinga, ništa od intime nismo saznali, pa se s pravom pitamo zašto smo čitali nekoliko stranica umjetnički lišenog teksta. Jer forma dnevnika podrazumijeva jedan od najintimnijih oblika autobiografskog izražavanja. A ne puko prenošenje informacija. Činjenica je da u preostalim dijelovima saznajemo više intimnog iz života autorice negoli u dijelu koji je pisan u formi dnevnika. Ostali dijelovi ne zavređuju mnogo pažnje, s obzirom da se govori u većini slučajeva o istim stvarim, te je dovoljno prikazati samo prva dva dijela kako bi se imao odličan uvid kada je u pitanju sadržaj.

Poezija se u ovom djelu prepoznaje jedino vizuelno, jer napisano ima oblik pjesme. Ako za primjer uzmemo „pjesmu“ „Martovska tegoba“, najbolje možemo objasniti o čemu se radi kada je riječ o poeziji koja to nije (a toga ima u izobilju). Ova pjesma je isuviše kratka da bi mogla da sadrži elemente poezije (mada to ne mora nužno da znači, jer jedan stih može da kaže više nego cijela strofa). Osim ponavljanja jednog stiha („Teška mi je tvoja ljubav“ ) koji bi trebao da da ritam, ne prepoznajemo nikakve elemente poezije, nema jezičke igre, a poezija se prvenstveno zbiva u jeziku, nema upotrebe stilskih figura, niti pjesničkih slika, a i naslov nema nikakve direktne veze sa napisanim ( mogle su to biti i septembarske tegobe). Pjesma mora biti zatvorena cjelina, u kojoj svaka riječ ili stih uslovljava drugu riječ ili stih. Jedino tako pjesma postaje održiva kao zasebna cjelina. Ovdje je riječ prije o dosjetkam, negoli o poeziji. Odlika pjesama koje se sastoje od nekoliko stihova je da misli moraju dobiti novu smislenu dimenziju, koju karakteriše autorov poseban, na određeni način neobičan pristup onome o čemu se govori. Pristup pri kojem opće stvari dobijaju sasvim novi smisao. U pjesmama Jasenke Kratović to nije slučaj. Isto je i sa naslovom cjelokupnog djela koji nema nikakvog uporišta i dodira sa većinom tekstova.
Još jedna jako bitna stvar koja se mora spomenuti su slike unutar samog djela koje služe kao reklama za ženske torbice i koje se nikako ne uklapaju u koncept. Možda je riječ o opsesiji autorice prema torbama, ili marketinškom triku skrivenom u marketinški izvojevanom djelu. Slike, kao i svi drugi mediji, imaju svoju ulogu. U većini slučajeva služe kao vizuelni uvid u ono o čemu se piše, mada mogu imati i druge funkcije informativnog karaktera. Ali je u djelu Jasenke Kratović njihova funkcija neobjašnjiva i stiče se dojam da su ubačene radi popunjavanja praznih stranica. Određeni smisao imale bi, recimo, putničke torbe, s obzirom da su tekstovi nastajali na različitim mjestima jer se nakon svake može pročitati datum i mjesto nastanka. Ovako, slike ostaju nejasne!
Međutim, ono što treba pohvaliti jeste jednostavnost jezika, koji, iako lišen umjetničkog svojstva, dopire do čitaoca koji se poistovjećuje sa prepunim stranicama događaja, jer autorica piše jednostavnim jezikom koji nastoji ukazati na ono što se skriva iza riječi, iza gramatike. Ovo zapisivanje situacija iz života, trenutaka obojenih svakodnevnicom, na neki način je potraga za izgubljenim koje nas je određivalo u nekom periodu života, potraga za nečim do čega nam je stalo. S tim u vezi se jezik kao sredstvo uvjeravanja samog sebe u bolju budućnost, nudi kao logično rješenje.

Leave a Reply