Samo nek´ ne puca

Piše: Aida Agić
AidaAgićIako u najavi predstave stoji da je to priča koja ne govori o ratu, već o vremenu poslije njega, to (naravno) nije istina. Ovo je, koliko se god trudila da ne bude, još jedna priča o ratu u Bosni i Hercegovini. I dobro je da jeste.

Ono što ovu priču razlikuje od većine drugih je pristup temama koje obrađuje. Tehnički, priča je uokvirena boravkom šetero ljudi iz Bosne i Hercegovine u Institutu za mir i demokratiju, smještenom negdje u Švedskoj. Švedska, kao destinacija, izabrana je iz prostog razloga što za većinu građana Bosne i Hercegovine predstavlja ideal države i društva, tolerancije i suživota. Ti građani i građanke Bosne i Hercegovine su svojevoljno (tačnije za dnevnice), pristali da budu dio seta radionica, kojim ih Šveđani pokušavaju naučiti da žive skupa. Iz radionice u radionicu uviđamo kako među likovima građana Bosne i Hercegovine zapravo i nema neke razlike, da su im priče gotovo podjednako tužne i crne, da svako od njih za sobom vuče po neku tešku ratnu traumu, da niko od njih nije želio da bude dio onoga što nam se desilo.

Scenografija je jednostavna. Nekoliko stolova i stolica, te metalna skela koja glumcima omogućava brze promjene scena, pomaže predstavi da teče u odgovarajućem ritmu. Ritmu dodatno doprinose i songovi, koje na sceni, brehtovski, izvode glumci. I to funkcioniše veoma dobro. Ponavljanjem pojedinih scena, ritma, Mustafić je dobio i na stvaranju osjećaja bezizlaznosti, odnosno kretanja u zatvorenom krugu. Likovi se ne uspostavljaju zaista; oni umjesto replika češće izgovaraju parole, one koje se od Bosanaca i Hercegovaca očekuju. Čak i njihove intimne životne priče nisu zapravo intimne. Osim toga, niko ne može garantovati da likovi ne lažu, jer ono što oni govore nema niko da posvjedoči.

Grupi likova građana Bosne i Hercegovine suprostavljeno je dvoje likova iz Švedske, uposlenika Instituta. Kroz taj odnos, Mustafić komentariše odnos međunarodnih institucija, Zapada uopće, spram Bosne i Hercegovine. Osim toga, Šveđani su obučeni u bijelo, što je malo u vezi s tim da su uposlenici Instituta, a malo i sa tim što se u odnosu na u crno (sa pokojom crvenom šarom) obučene građane uspostavljaju kao nevini, čisti, pa i elegantni. Do kraja predstave, međutim, taj se odnos potpuno obrne.

Predstava uspijeva da aktuelizira nekoliko važnih pitanja kao što su govor mržnje, kako intelektualaca tako i rulje, pitanja `miješanih` brakova, državnog uređenja i slično. Pomalo karikirajući, uspijeva da iskomentariše odnos Zapada i Bosne i Hercegovine, da ujedini građane Bosne i Hercegovine u pušenju, da im, doslovno, servira da pojedu ono što su nam političari, odnosno držano uređenje, skuhali.

Gluma u ovoj predstavi uključuje i dosta akrobatike i pjevanja. Što se akrobatike tiče, većina glumaca je uspjela da se dobro snađe. Pjevanje, pak, pojedinima nije jača strana, ali kako je ovo komad koji pomalo i sarkastično tretira priču koju obrađuje, to i ne predstavlja neki poseban problem. Ponekad, međutim, problem za slušanje onog što se na sceni izgovara predstavlja preglasna muzika koju pušta DJ (a i on se nalazi na sceni, fizički odvojen od glumaca, ali gledateljima vidljiv). Glumci su se relativno dobro snašli. Posebno dobru igru pokazao je Edhem Husić, podjednako se dobro snalazeći u svim aspektima igranja u toku cijele predstave. Nekoliko njih je imalo oscilacija u igri, prije svega Ajla Cabrera pa i Mirza Dervišić, ali to nije bitno naštetilo kompletnom dojmu koji na kraju ostavlja predstava.

Bez previše filozofiranja, baratajući klišeima i stereotipima, rugajući se i jednim i drugim, ova predstava uspijeva da natjera na razmišljanje. I da bude dobra.

 

Premijera: 06.12.2012

Prva repriza: 07.12.2012

(Napomena: Kritika je pisana prema izvedbi na prvoj reprizi)

 

Autor: Emir Imamović

Režija: Dino Mustafić

Dramaturgija: Segor Hadžagić

Scenografija: Tanja i Stjepan Roš

Kostimografija: Lejla Hodžić

Koreografija: Mark Boldin

Muzika: Audio InFunktion

Igraju: Alen Muratović, Džana Pinjo, Elma Ahmetović, Ajla Cabrera, Sanin Milavić, Mirza Dervišić, Adnan Goro, Edhem Husić

Leave a Reply