San Hasana Nezira, Mirsad Sinanović (Connectum, 2005)

Piše: Jasmin Hasanović
Jasmin HasanovićRoman San Hasana Nazira, autora Mirsada Sinanovića, spade u narative u kojim je historija ogledalo čovjekove egzistencije. U narative u kojim se likovi kreću kroz idealizovanu prošlost, čineći od njega kulturološki prostor, koji se, uvjetno rečeno, komentira čitanjem sa određene vremenske udaljenosti. Moglo bi se reći da su junaci u sukobu, ideološkom, jer svaki od njih nužno nosi određenu ideologiju koju brani u određenom historijskom isječku vremena.
Autor nam kroz glavnog junaka Hasana, njegovo putovanje u Istanbul, prepreke na koje nailazi u želji da dokaže svoju nevinost, sugerira na paralelu jednog historijskog trenutka i današnjice, prikazujući svijet romana kao prostor subjektivizirane stvarnosti, prostor u kojem se bivstvovanje čovjeka svelo na borbu svijesti i pronalazak sopstvenog identiteta unutar vjerskih okvira. Historija kao podloga izgradnje romana, historijografske činjenice o graditelju Aladže džamije u Foči, njegovu Istinu i njegov jezik, u ovom se djelu očituju kroz mnogoglasje ideološke i vjerskofilozofske borbe. Narativ tematizira borbu između dobra i zla, protkan islamskim vjerskim postupcima i hadisima, kao načelima bivstvovanja u periodu vladavine Sulejmana Veličanstvenog.
Autor se, stvaranjem romana, okrenuo tematiziranju naravi zla, ljudskih patnji, ljubavi kao i pitanju besmrtnosti u vidu ostavštine – Aladže džamije. Priča o običnom čovjeku u vrijeme vladavine Sulejmama Veličanstvenog i njegov odnos spram života, prikazan je kroz jezik romana. Onaj jezik koji, kako kaže Tvrtko Kulenović, pisac nosi u sebi, istinsku upotrebu arhaizama čime se u potpunosti promijenila boja romana, stavljajući čitaoca u duh vremena glavnog lika Hasana Nazira. Ta vječita borba i previranje misli glavnog junaka, dovodi do karakteriziranja čovjeka kao “srca u kojem se bore Bog i Sotona, a zalog je ljudski život”, kako bi rekao Dostojevski, sa činjenicom da glavni junak, u društveno-historijskom kontekstu, svoju nevinost smatra važnijom od života. Jer bez protivljenja odlazi u Istanbul kako bi dokazao svoju nevinost, svjestan svoje istine koju nosi u sebi. San_Hasana_Nazira
Linearna hronologija romana, ukazuje na određenost historijskog konteksta, te kao takva svjedoči o autorovom poznavanju datog isječka vremena, jer nam autor, alegorijski, ukazuje na problema današnjeg vremena i društva, a sve to ubacivanjem sopstvene melanholije u lik Hasana Nazira i u njegovu potragu za istinskim djelovanjem u svrhu dokazivanja nevinosti. Neka vrsta konglomerata misli, vjere, kazne, zavjere, u dalekoj prošlosti prikazanoj kao prostor naizgled neokrnjenih vrijednosti čovjeka. U liku Hasana Nazira ogleda se poštenje. On predstavlja ljudske vrijednosti ukorijenjene u tradiciji Islama, kontemplativnu ličnost koja živi ponizno, u Božje ime, braneći svoja i načela svoje vjere. Roman San Hasana Nazira možemo posmatrati kao izrazito psihološki roman, neku vrstu ispovijesti lika, njegovog pogleda na svijet i njegov život. Autor ukazuje na običnog čovjeka koji, u svrhu velikog cilja, promišljeno i sa mnogo preplitanja pokušava prekoračiti granicu užasa kojem je izložen. On pokušava odbraniti svoj identitet ugrožen od jednog centra moći i na taj način nužno postaje etički heroj, koji metefizičkim, vjerskim načelima pokušava objasniti svijet oko sebe. Borba između snova i nemogućnost prihvatanja svijeta kao prostora panoptikona u kojem jedan vladar biva sveprisutno oko, pred Hasana stavlja kušnju, koju on, pozitivističkim pogledom autora, rješava držeći se moralnih i vjerskih načela. Stalno vraćanje Bogu i distopijski pogled na svijet dovode do želje ze utvrđivanjem sopstvenog porijekla, u smislu moralnih i duhovnih okvira egzistencije. Prikazan je čovjek koji se, u svijetu koji je izgubio etičko uporište, oslanja na vjeru kao jedinu Istinu. I na kraju biva nagrađen.
Vlastiti unutrašnji prostor Hasana Nazira, introspekcija pomoću koje dolazi do saznanja o spoljašnjem svijetu svjedoče o jednom vremenskom period i o slici svijeta, u kojoj ljudi poput Hasana Nezira, uvjetovani situacijom u kojoj se nalaze, postaju robovi sopstvene dobrote. Kada bismo tražili sličan model romana i način pripovijedanja, našli bismo ga u romanu Meše Selimovića, Derviš i smrt, sa razlikom da glavni lik Nurudin u romanu Derviš i smrt u odnosu na Hasana izbjegava suočavanje sa izvana nametnutim situacijama, čime je autor primoran na usaglašavanje unutrašnjeg i vanjskog svijeta. U romanu San Hasana Nazira, glavni lik svjesno prihvaća situaciju nametnutu izvana, pokušavajući svojom sviješću uspostaviti korelat unutrašnjeg i vanjskog doživljaja svijeta.
Roman Mirsada Sinanovića spada u bolje bosanskohercegovačke romane o turskom vaktu. Specifičan po jeziku, on predstavlja priču iz života, dokumentovan događaj prema istinitim dešavanjima, obojen arhaično protkanim mudrostima o životu i vjeri. O čovjeku koji je sagradio jednu od najljepših džamija u vrijeme Osmanskog carstva.

Leave a Reply