Sjajni momci

Fatima Bilčević

FatimaBilcevicU okviru 21. festivala Baščaršijske noći, 8. 7. u Bosanskom kulturnom centru premijerno je izvedena predstava “Sjajni momci”, rađena prema tekstu američkog autora Neila Simona, originalnog naziva “Sunshine boys”. Glumački trio u sastavu: Mustafa Nadarević, Senad Bašić i Moamer Kusumović, koji je ogromnu popularnost stekao na televiziji, izazvao je veliko interesovanje publike za predstavu, zbog čega su “Sjajni momci” nakon premijernog izvođenja igrali i noć kasnije u Narodnom pozorištu Sarajevo. Riječ je,  naime, o komediji koja se bavi pomirenjem i ponovnim ujedinjenjem nekadašnjeg slavnog glumačkog dua, Harija (Nadarević) i Alija (Bašić), što nakon decenijske svađe i glumačke pauze trebaju igrati svoj slavni skeč “Kod doktora” za potrebe televizijskog projekta o povijesti komedije. Cjelokupan posao nagovaranja i posredovanja između dvojice ćudljivih staraca obavlja Harijev nećak Zlatan (Kusumović), inače zamjenik režisera televizijske kuće, kojem je zapravo u najvećem interesu da se skeč uspije realizirati, budući da mu o tome ovisi posao i karijera.

Temeljna linija radnje Simonovog komada “Sunshine Boys” i predstave “Sjajni momci”, u osnovi se poklapa. Naime, prva scena prikazuje sedamdesetogodišnjeg starca Vilija, smještenog u skromnom sobičku što liči na dnevni boravak, za kojeg kasniej saznajemo da je dio ogromnog stana čiji je veći dio Vili zbog financijskih nedaća već duže vrijeme prinuđen izdavati. Na sceni se uskoro pojavljuje i Vilijev nećak Ben, glumački agent, koji ga svake srijede posjećuje, te snadbijeva namirnicama, novinama i svježim informacijama iz šou-biznisa. Iz njihovog razgovora saznajemo da se Vili smrtno dosađuje i da očajnički traži posao, što ne ide baš sasvim lako jer se okolo pročulo kako Vili ne može zapamtiti čak ni tekst reklame. Ispostavlja se, međutim, da ove kuloarske priče u kojima uzgred ima i mnogo istine Benu ne služe kako bi obeshrabrio Vilija, već u neku ruku kao strategija ubjeđivanja da prihvati jednu vrlo osjetljivu ponudu za posao – ponovno ujedinjenje na sceni s nekadašnjim partnerom, a trenutno gotovo smrtnim neprijateljem, Alijem. nakon mukotrpnog razgovora, Benu konačno pođe za rukom ubijediti Vilija da u drugi plan stavi posljedice trauma i neugodnosti proživljenih u radu s Alijem, i da se fokusira na prednosti u vidu ponovnog vraćanja na scenu, popularnosti i novca.

Sjajni_momci_plakat

Komika Simonovog komada temeljena je na jednoj specifičnoj liniji o kojoj govori još Platon u svojim spisima, određujući je jednostavno kao komiku distance kao tipu proizvođenja smijeha na temelju isključivo vanjskog prikazivanja likova, njihovih mana i nedostataka koji “ne bole”, tačnije, prema kojima se gledalac ili čitalac odnosi kao prema nečemu što nije dio njega samog. Riječ je, dakle, o komici proizašloj iz situacije, neporazuma, slučajnosti i sl., zbog čega je u ovom slučaju vrlo važno obratiti pažnju na sam kontekst komada, dakle, američko društvo i jednu ogromnu njujoršku brodvejsku kulturnu scenu i industriju, sa svim svojim specifičnostima, pri čemu je naravno važno istaći i specifičnosti jezika, koji je također jedno od temeljnih sredstava proizvodnje komike. U tom smislu, jasno je da je prevođenje i postavljanje ovog komada nedvojbeno zahtijevalo određenu adaptaciju, što je u predstavi “Sjajni momci” i realizirano, međutim, postavlja se pitanje na koji način i kakvo to značenje proizvodi. Ono što je prije svega primijetno u predstavi jeste ta nekakva, uvjetno rečeno, lokalna komika temeljena na prostoru i vremenu savremenog Sarajeva, ali i kontekstu sarajevskog društva i kulture, te uvriježenom sistemu stereotipa vezanih za taj kontekst. Tako, primjerice, superironost Nju Jorka kao centra svih društvenih i kulturnih dešavanja u odnosu na Nju Džerzi kao periferiju bez ikakvih dešavanja, što u komadu postaje razlogom za rivalitet između Vilija i Alija, u predstavi postaje kulturna i svaka druga superironost Čaršije u odnosu na Ilidžu. Upotreba ovakvog postupka, naravno, ne bi morala biti unaprijed osuđena na propast da je osviještena ironija već u samoj adaptaciji, odnosno, kontekstualizaciji na ovaj način. Ako se jedna ogromna kulturna raznolikost, hiperprodukcija i bogatstvo američke kulture, ne govoreći pritom toliko u kategorijama kvaliteta već kvantiteta, prenijeta na ovaj način u kontekst bosanskohercegovačke, ili uže, sarajevske kulture, onda bi tu morala postojati neophodna količina ironije ili samoironije s obzirom na prisutnu količinu i vrstu kulturnih dešavanja, te načine njihove realizacije.

Komad “Sjajni momci”, nadalje, očigledno govori o glumcu, tematizira njegovu poziciju u društvu u vrijeme kada je doba njegove slave možda već prošlo i kad su njegovu generaciju već odavno zamijenile nove generacije svježih i mladih lica. Šta se dešava kad jedini angažmani koje takav glumac može dobiti postanu besmislene reklame u kojima više nema krativnosti, kvaliteta i komike, a najčešće čak ni to. Stoga, prilikom adaptacije Simonovog teksta u kontekst bosanskohercegovačke kulturne scene, bilo je negdje neophodno ostvariti dublju komiku, iskoristiti ironiju, pa čak i satiru što su se  nametale kao postupci koje treba iskoristiti, pogotovu ako se uzmu u obzir ponekad nadrealne situacije što ih ovo društvo i kultura otjelotvoruju. Intervencije u tekst koje su u ovoj predstavi išle u smjeru realizacije površnog humora i momentalnog smijeha, a na koncu i jedne potpuno komercijalne predstave, mogle su se vrlo lako preusmjeriti ka ostvarivanju kreativnog potencijala prilikom adaptacije i kontekstualizacije. U tom smislu se i, uvjetno rečeno, predstava u predstavi, tj. skeč “Kod doktora” mogao bolje iskoristiti kao  način da se kroz komiku i smijeh ukaže na neke bolesti našeg društva, kojima su zaražene sve njegove sfere. Pogotovu jer taj skeč već sadrži potencijal za to, ostvaren kroz prissutvo poreskog činovnika koji dolazi popisati doktorovu imovinu, a završava kao njegov pacijent.

U konačnici, treba još jednom istaći kako predstava “Sjajni momci” govori ili bi trebalo da govori o glumcu kao centralnoj temi, a posredno, dakle, i o teatru. Međutim, šta je funkcija glumca, u ovom slučaju, komičara? Da li je to isključivo da zabavi publiku, riješi je životnih briga bar na neko vrijeme, ponudi zaborav stvarnosti? Predstava “Sjajni momci” svojim okvirom i radnjom sve vrijeme pokušava reći: glumac je važan, teatar je važan. Međutim, ako je njena funkcija bila jedino ta da nam ubrizga dozu smijeha i ponudi kratki zaborav, postavlja se pitanje šta kad smijeh prestane djelovati i stvarnost nam svima opet udari u lice?

  2 comments for “Sjajni momci

  1. Dzidzimilovic
    19/03/2017 at 13:50

    Predstava je cisto razocarenje i nije posebno smijesna. Cisto bacanje para.

  2. Anonymous
    19/05/2017 at 10:34

    Sinoc sam ju gledala. Razočarana sam i zao mi je novaca koje sam dala za 4 karte, kao i prijatelja koji su dosli iz Travnika kako bismo se skupa ismijali i dobro proveli.. kad ono ćorak!

Leave a Reply