Spektakl u Zenici

Suljo, Muja i Fata u društvu spektakla (BNP Zenica/East West Center)

Piše: Elvis Ljajić
ElvisLjajić3U prepunom Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, premijerno je izvedeno dugo najavljivano djelo Harisa Pašovića, Suljo, Mujo i Fata u društvu spektakla. Period prije premijere je obilježio marketinški trik – naime, ulaznice nisu imale fiksnu cijenu, nego su ih gledaoci plaćali onoliko koliko žele. Taj potez je doveo do toga da se o ovom djelu pisalo i pričalo i mnogo prije nego je izvedeno; sa druge strane, odmah je počelo da parodira samo sebe – u borbu protiv društva spektakla krenulo se spektaklom.

Izvođenje počinje pričanjem vica na sceni, starog vica o Sulji i Muji koji rade kao majmuni u zoološkom vrtu u Sloveniji, dok se na platnu iza glumice nalaze siluete majmuna koji vise, koji su istovremno i zaštitni znak ovoga djela. I nakon ispričanog vica, bez problema se moglo upaliti svjetlo, glumica nakloniti publici, dobiti aplauz i završiti, a da se ništa značajnije, posmatrajući ovo djelo u cjelini, ne bi promijenilo. Ono što je uslijedilo nakon ispričanog vica je ponavljanje njegove suštine na desetak različitih načina.

Mujo i Fata su obezličeni bijelom maskom, dakle, oni su tipični predstavnici Bosanaca i Hercegovaca. Onih glupih. Istovremeno, kostimom aludiraju na marionete, dakle na one kojima upravlja neko. A kad nakon uvodnog vica, kojim se uspotavlja okvir, pusti video sa majmunima, koji uz sevdalinku Bosno moja (a šta drugo nego) majmunišu, poruka koju autor upućuje društvu (ali i publici) je jasna – svi ste vi majmuni. Iz scene u scenu se potvrđuje ovaj dvostruki majmunizam; osim što se Fata i Mujo u svakoj sceni potvrde kao majmuni, publici se pristupa kao prema majmunima, odnosno kao Fati i Muji iz viceva – svaka scena ima naslov, koji opiše šta se u njoj događa. A onda se to i dogodi. Jer publici, majmunskoj i glupoj, nije dovoljno ili da joj se napiše ili da joj se pokaže.

Dva su filma dio ovog djela: jedan dokumentarni i jedan igrani. Igrani film, osim svoje intertekstualnosti, nema ništo vrijedno pomena. Dokumentarni je, pak, dobar, jasan i emotivan, i kao zasebna cjelina bi bio puno bolji nego što je kao dio Sulje, Muje i Fate u društvu spektakla. Nisam siguran je li to urađeno namjerno ili se potkralo autoru; uglavnom, prilikom projekcije filma, siluete majmuna na  platnu  postaju dominatni dio slike. Tako, recimo, scena u dokumentarnom filmu o rudarima (a premijera je bila na Dan rudara), koja u krupnom planu prikazuje lica rudara, zapravo prikazuje lica sa majmunima po njima. Nije puno srećnije bilo ni sa muzikom, ponosno najavljivanim novim i starim pjesmama beogradske grupe S.A.R.S., koje postaju dominatni dio predstave. Ali se mora odati priznanje Saši Handžiću (Mujo/Fata) na izvrsnom pjevanju.

Jasno je da se autor djela svojski trudio da prikaže sliku društva u kojem živimo, da detektuje njegove ključne probleme i da ponudi rješenje za njih. Pri tome, međutim, kao da zaboravlja da je pozorište, sve i ako se trudi da to ne bude, uvijek slika društva. Zanimljivo je i kako se u ovom djelu ismijava mudrovanje uz kafu, a djelo završava svim onim, milion puta prožvakanim parolama koje svaki pristojan ili manje pristojan student izgovori ili čuje uz kafu barem jednom dnevno. Uz sve to, izgovore se neke, blago rečeno, sumnjive tvrdnje, kao npr, da su nastavnici nesposobni i nezainteresovani za rad sa djecom (pri tome, dakle, autor viče protiv simptoma a ne uzroka). Takvih velikih tvrdnji, koje svaki put, kao, uspijevaju da uhvate suštinu, ima na pretek. Glumci nam drže pridike, onakve kakve roditelji drže svojoj djeci. Baš lijepo od njih. Samo što je u publici bilo jako malo djece, pa tretiranje odraslih na taj način samo podcrtava dotadašnji odnos prema publici – kao prema majmunima. Vikanje parola, gađanje publike statistikom i definicijama, citiranjem filozofa, valjda se htjelo publiku i naučiti nečemu. I u svemu tome se publiku uspjelo dodatno izvrijeđati, naročito pojedine socijalne grupe (npr. kažu nam da smo svi mi zapravo ljudi sa posebnim potrebama; pri tome se takvim ljudima nužno daju negativne konotacije, jer nam se prethodno dobro nagovori kako nevaljamo, kako smo nesposobni za sve, čak i za plakanje). Zanimljivo je i to da trudeći se da bude i poučno, ovo djelo parodira samo sebe, i u tom kontekstu, u sceni u kojoj dječak i djevojčica izgovaraju monologe upućene onima (Muji i Fati) koji su bijeg od problema pronašli u samoubistvu, oboje završavaju monologe sa: “Znate šta? Odjebite!”, i dobijaju gromoglasan aplauz (jači aplauz je dobio samo Handžić, kada je vješto, uopće ne odustajući od uloge koju igra, naružio  gledaoca koji se javio na mobitel). Neprocjenjivo je bilo gledati osmijeh djevojčice dok odlazi sa scene, dok je ispraća glasan aplauz nakon njenog (nadam se) prvog psovanja pred publikom.

Ovo djelo nudi odgovore na sva pitanja koja vam mogu pasti na pamet, od školstva i zdravstva u Bosni nam i Hercegovini, do industrije zabave u Sjedinjenjim Američkim Državama, pri tome prilično arbitrarno birajući i primjere i iznoseći tvrdnje bez pokrića. Nažalost, ne postavlja niti jedno pitanje.

Djelo završava kako je i počelo, `nako. Još je samo falila po banana na svakoj stolici, da poruka bude potpuna. Ali, kakvo djelo, takva joj i publika. I mislim da bi bilo poštenije da su gledaoci ulaznice plaćali nakon predstave.

 

Premijera: 21.12.2012.

Autor i redatelj: Haris Pašović

Pomoćnik reditelja: Nermin Hamzagić
Uloge: Džana Džanić, Saša Handžić.

Autori filmova: Alen Alilović i Goran Lončarević

U filmu “Jedan lijep film” igraju: Enes Salković, Mugdim Avdagić, Adis Mehanović, Hazim Begagić, Lana Delić, Miroljub Mijatović, Faketa Salihbegović-Avdagić, Lana Zablocki-Džehverović i Anđela Ilić.

  1 comment for “Spektakl u Zenici

  1. Sale
    30/12/2012 at 23:57

    Dobar clanak. Prodaja M za B….

Leave a Reply