Špicko i Mate i Pera Ložač i neki Čehov

Kemal Bašić

KemalBašićTreću noć Pozorišnih/kazališnih igara u Jajcu imali smo priliku pogledati još jednu komediju. Ovaj put se radilo o komadu čiji je originalni naslov „Vanya and Sonia and Masha and Spike“, američkog autora Christophera Duranga. Za izvođenje u HNK Mostar ovaj komad je preveo Ivan Mokrović, a urađena je i adaptacija (koja nije potpisana), pa je tako i sam naslov mostarske izvedbe promijenjen u odnosu na originalni tekst i ona se zove „Vanja i Sonja i Maša i još jedan“. Ovaj još jedan je Špicko. Pokušalo se Durangov komad prenijeti u hrvatski kontekst, pa tu ima barem nekoliko mjesta koja podobro škripe, prije svega jer se nije imalo dosljednosti, da li pri prevođenju ili prilikom same adaptacije, ili je to sve jedno isto, to ne možemo znati, ali možemo vidjeti ono što je na sceni.

Christoper Durang spisateljsko je ime stekao između ostalog i kao pisac komedija apsurda, po čemu je u Americi postao poznat još 80-ih godina prošlog stoljeća. Ovaj komad, kako se čini, nije zamišljen niti planiran kao komedija apsurda, ali moramo reći da na sceni, dok traje mostarska predstava, apsurda ne nedostaje. Opet, ne može se sigurno tvrditi u kojoj mjeri taj apsurd dolazi od samog originalnog teksta i autora, a u kojoj mjeri je on čedo mostarskog ansambla, prevoditelja, redateljice etc. Budući da nije jasna razlika između prijevoda i adaptacije, nema sumnje da uzroke možemo slutiti i u tome, odnosno, problemima koji iz toga izviru.

vanjasonjamasaSam komad, kako se već iz naslova vidi, želi se igrati prepoznatljivim momentima iz Čehovljevih drama. To se pokušalo postići parodiranjem najprije likova, a zatim, naprimjer, parodiranjem prostornih motiva koji kod Čehova funkcioniraju kao simboli, a ovdje ne funkcioniraju nikako drugačije osim kao komička sredstva, mada im se često događa da ne uspiju ni kao takva.  Parodiranje likova skoro da se zadržava na nivou imena, i skoro da nema nikakvog pravog odnosa prema junacima koje je napisao Čehov. Osim ovoga pokušava se parodirati i nekoliko čehovljevskih situacija, motiva i tako dalje. Zaista, ništa od ovoga ne izgleda previše uspjelo, u jednoj mjeri jer nije sprovedeno do kraja, zbog čega nije prepoznato, a opet, s druge strane, i kada jeste onda ne bude dovoljno dobro pripremljeno, a ni predstavljeno.  A niti djeluje kao da je moglo biti išta od toga.

Mostarska predstava traje oko dva i po sata, sa pauzom. Sa pauzom ili bez nje, predstava je preduga. Njeno trajanje najbolje opisuje iskreni smijeh u publici koji se začuje kada jedan od likova, stari Vanja (Velimir Njirić Pšeničnik), u napadu nekakvog neobjašnjivog ludila, govoreći o svom vremenu i svojoj generaciji između ostalog kaže: „gledali smo duge i dosadne predstave. I trpili ih!“. Publika ove predstave mora da ima nešto od duha tog vremena i te generacije.

Redateljica Nina Kleflin sasvim sigurno je mogla učiniti više kada je u pitanju ritam predstave, dinamika odvijanja scena, mizanscen. Teško se oteti dojmu da se moglo učiniti više s njene strane da se prevaziđe, naprimjer, utisak da se samo na izlaske i ulaske likova sa scene i na scenu potroši dobar dio vremena. Šteta je zbog toga, jer se u mostarskom ansamblu zaista vidjela energija i želja za igranjem, oni su vrlo energično pristupili radu na ovoj predstavi i to se kod svih njih itekako primijeti. I nema sumnje da je ta glumačka energija ono što održava ovu predstavu, ono što publiku njoj privlači, i što je možda najvažnije, to je ono što u najvećoj mjeri publiku motiviše da se nakon pauze vrati u salu i pogleda komad do kraja.

Christopher Durang
Vanja i Sonja i Maša i još jedan

Režija: Nina Kleflin
Igraju: Velimir Pšeničnik Njirić, Sanda Krgo Soldo, Jelena Kordić Kuret, Ivan Skoko, Nikolina Marić i Tina Laco

Leave a Reply