Sportski duh ili čovjek očišćen od sebe

KemalBašićKemal Bašić

Ako znate francuski, zanemarite titl – baš to kazuje nezanemareni titl koji se svjetlom zalijepio za dubinu scene NP Sarajevo – to kazuje iznad glumaca francuske pozorišne trupe Chiens de Navarre koji predstavu počinju scenom sportskog nadmetanja, pretjerano euforičnog i krvavog, ako se uzme u obzir da je sport u kojem se takmiče boćanje. Radi se, naravno, o vrlo jasnoj i tačnoj karikaturi duha kompetetivnosti, onoga što se nameće još djeci u školama kao model funkcioniranja u društvu – ljudi ljudima nisu ljudi, nego konkurencija. Dramaturški je predstava postavljena tako da se scene međusobno sukobljavaju i komentarišu , pa tako nakon ove uvodne krvave scene slijedi ljubavni song, također iskarikiran i usmjeren ka apsurdu. Tako već nakon ove dvije scene publika može razumjeti o čemu, o kojem stanju ili stanjima čovjeka, predstava želi govoriti.

Scene koje dalje slijede na različite načine osvjetljavaju usamljenost i otuđenost čovjeka, odnosno, njegovo nepripadanje svijetu čiji je postao sluga, a to se odlično vidi u dijelovima predstave u kojima su likovi na nekoj vrsti terapijskog razgovora. Terapija, dakako, sama po sebi, pokazatelj je poremećenog stanja stvari, ona iz njega i proizilazi. Na terapiji koju gledamo ljudi se uče kako da se oslobode sebe, da se, kako to voditeljica terapije kaže, očiste od svog života. Napredni učesnici prelaze na viši nivo, a to bi bilo savjetovanje za ljude kako da pronađu posao, odnosno, kako da kucaju, otvore i zatvore vrata, kažu dobar dan, predstave se i onda hvale sami sebe. Zanimljivo je da se ono što najviše liči na pravi ljudski razgovor u ovoj predstavi dogodi u nekoj vrsti čekaonice. To je detalj koji odlično funkcionira, jer čekaonica je mjesto koje nije ničije, mjesto u koje se ne dolazi da bi se u njemu boravilo već da se iz njega što prije ode, to je mjesto koje ljude ne veže ničim, mjesto koje je prazno. Šta o svijetu govori to što ljudi mogu samo tu razgovarati? I to dok čekaju audiciju za posao na kojoj se od njih opet, kao na terapiji, traži da zaborave sebe i slušaju komande.

Photo: Philippe Lebruman

Photo: Philippe Lebruman

Scene koje slijede do kraja predstave nose isto ovo osjećanje svijeta, i pokazuju ga manje ili više ubjedljivo. Do kraja, dakle, imamo nizanje istog koje postaje zamorno, pa predstava izgubi na dinamici i opasno se približi granici dosade, što se ipak uspije izbjeći završnim scenama. Dvije posljednje scene sadrže elemente bajke, i komentarišu jedna drugu. Prva bajka govori o razmaženoj princezi kojoj su ptičica i zeko igračke, pri čemu je jasno da su i zeko i ptičica ljudi na poslu. Oni za svoj fizički opstanak na svijetu, ili ako hoćete za svoju egzistenciju, zarađuju tako što se potpuno odriču sebe i postaju ptičica i zeko. Druga bajka, kojom se predstava završava, pokazuje dvoje staraca, muškarca i ženu toliko stare da su potpuno obrasli u svoje kose. To je mjesto u predstavi u kojem se ponovo otkriva razgovor među ljudima. Ti starci kao da ponovo uče pričati i kao da konačno otkrivaju sebe kao ljudska bića, oni jedno drugome govore o sebi, o malim običnim ljudskim stvarima i što je najvažnije u prvi plan dolaze ljudska osjećanja, oni nisu mašine, oni mogu posmatrati svijet i imati emociju spram njega. Oni mogu voljeti šljunak plaže sjeverne francuske obale.

Glumačka ekipa od osam glumaca predstavu je iznijela vrlo uvjerljivo. Odličan dojam ostavlja vjera u glumca i svijest o tome da glumac stvara i nosi teatar. Skoro potpuno bez rekvizita i sa vrlo jednostavnom scenografijom koja se sastoji od nekoliko stolica, starog kauča i par drvenih paleta, glumci su upijevali ispuniti scenu svojim prisustvom i igrom. Sasvim dovoljno i sasvim dobro. Treba reći da je važan element predstave zvuk koji je odlično režiran i jako dobro podcrtava određene tačke predstave. Glumci u nekim scenama koriste mikrofone, njihov glas prolazi kroz filtere koji ih potpuno karikiraju pri čemu se, dakle, zvukom komentariše ono što se igra. Mikrofon posreduje glas, on narušava direktnu vezu glumca sa publikom pa je njegova upotreba često rizična, ali ako se upotrijebi ovako kako se to uradilo u ovoj predstavi onda je on odlično rješenje koje ne oduzima predstavi, nego joj daje.

„Kada pomislim da ćemo ostariti skupa“ predstava je koja ima svojih slabosti, ritmičkih padova i bespotrebnih skretanja, ali koja ipak uspjeva da dovrši jednu sliku čovjeka i njegove sudbine u ljudskom svijetu kojega je sam stvorio. Pesimistična je to slika, ali cjelovita i završena. U našem teatru često nemamo ni to.

 

KAD POMISLIM DA ĆEMO OSTARITI SKUPA
Redatelj i scenograf:
JEAN-CHRISTOPHE MEURISSE

Igraju:
CAROLINE BINDER
CÉLINE FUHRER
ROBERT HATISI
MANU LASKAR
THOMAS SCIMECA
ANNE-ELODIE SORLIN
MAXENCE TUAL
JEAN-LUC VINCENT

Rasvjeta:
VINCENT MILLET
Majstor rasvjete:
STÉPHANE LEBALEUR
Majstor tona:
ISABELLE FUCHS
Majstor pozornice:
JULIE LEPROU
Produkcija:
LÉA COUQUEBERG
Distribucija i razvoj:
ANTOINE BLESSON

 

(kritika.ba/oslobodjenje.ba)

Leave a Reply