Stolice

Fatima Bilčević

FatimaBilcevicTeatarski festival “Dani Jurislava Korenića”, koji je upriličen u Kamernom teatru 55 u periodu od 25. 5. do 2. 6, zatvoren je predstavom “Stolice”, Malog dramskog teatra Bitola iz Makedonije. Predstava je rađena prema istoimenoj drami Eugenea Ionasca, a u režiji Ljupcha Gjorgievskog. Riječ je, naime, o komadu koji prikazuju Starca od devedesetpet i Staricu od devedesetčetiri godine, što na izmaku života zbrajaju kajanja, sjećanja, grižu savjestibesmisao, neuspjehe, želju za pronalaskom krivca i osvetom, te naposlijetku, želju da se na neki način artikuliše i prenese vlastita muka, odnosno, neko opravdanje za ništavilo i besmisao života. Iluzija da je ostalo još nešto što se treba saopćiti svijetu, svijetu koji ne postoji zapravo, koji je ništavilo jer stolice su prazne, vodi predstavu ka njenom klimaksu u kojem je broj pristiglih imaginarnih gostiju toliki da već počinje gušiti starce, a u konačnici i do njihove posljednje predaje ništavilu koje je sama smrt. Uloge u predstavi tumače: Anastas Popdimitrov, Joana Popovska i Aleksandar Lozanovski.

Na samom početku predstave “Stolice”, Starac i Starica (Popdimitrov, Popovska) sjede na stolicama smještenim na sredini scene, nepomični i blijedi, kao da su na samoj granici između života i smrti. Razgovor započinju tako što Starica nagovara Starca na njihovu desetljećima staru igru pretvaranja i pričanja jedne iste priče, na što se on požali, jer već sedamdesetpet godina koliko su u braku ona ga svaku noć tjera na istu igru, na pričanje iste priče, ali naposlijetku on ipak pristaje. Satričini izrazi divljenja prema Satrcu, ohrabrivanje i priča o tome kako je mogao biti velik i utjecajan, naučnik ili general u funkciji su gradnje komike u predstavi, koliko zbog njihovog učestalog ponavljanja, toliko i zbog činjenice koju Starac konstantno ponavja: “Ali, ja sam domar, komandir stana”. Međutim, ove scene imaju i jednu drugu vrlo važžnu funkciju u predstavi. Naime, u jednom trenu, u zanosu divljenja Starčevim vrlinama i nabrajanju svega što je mogao postati a nije, starica se zapita nije li Starac možda upropastio svoj život, zbog čega on zapada u jedno infantilno raspoloženje u kojem plače i zaziva mrtvu majku. Ta Staričina prelomna rečenica vodi predstavu ka njenom ključnom momentu, sceni u kojoj saznajemo da Starac nije završio svoju misiju na svijetu, odnosno, da mu on u svoje i ime svoje supruge ima još nešto važno za saopćiti. Negdje od tog trenutka u predstavi kreću pristizati imaginarni gosti, razne glavešine, pukovnici, utjecajne gospođe i gospoda, dok na scenu pristižu stolice kojih je sve više i više što je češći zvuk zvona na vratima. Naizgled, povećava se broj gostiju s kojima Starac i Starica razgovaraju, raspravljaju se, koketiraju, kojima u konačnici trebaju saopćiti krajnju poruku, međutim, stolice sve vrijeme ostaju prazne. Napetost na planu prostora raste kako gosti sve brže pristižu, zvono zvoni, a Starac i Starica bjesomučno ih dočekuju i iznose stolice kojih uzgred uskoro ponestaje, što opet ističe vremensku dimenziju napetosti koja je usmjerena na iščekivanje konačnog ishoda, tog svečanog saopćavanja svijetu konačne poruke. Međutim, sve što ostaje na kraju jesu stihovi koji govori Starac, nešto poput molitve koja govori o tome da  ga konačno ništavilo ne prekrije samog, već da zajedno sa Staricom dijeli isti grob, istu rupu u zemlji, da hrane iste crve. Ako će već biti ništavilo, neka makar budu lišeni užasa samoće.

U konačnici, za razliku od Ionescovog teksta u kojem se kao jedini stvarni lik na sceni, pored Starca i Starice, pojavljuje Govornik koji treba izreći Starčevu poruku budući je on govorništvu nevješt, u predstavi se pojavljuje Čistač koji posprema scenu, diže stolice i čisti pod oko skupljenih staraca baš kao da oni uopće ne postoje. Na koncu, njih dvoje i umiru, ali prije toga se simbolički umivaju, nimalo slučajno, prljavom čistačevom vodom iz kante. Jer, gdje nema transcendencije, nekakvog duhovnog uporišta, metafizike, tu nema i ne može biti ritualnog očišćenja lica i tijela, nekakve ritualne i duhovne pripreme pred odlazak u smrt. Upravo zato je njihovo pranje groteskno i, u konačnici, apsurdno. Na kraju, uprkos činjenici da je recepcija predstave u pojedinim momentima bila otežana zbog nedostatka prijevoda, budući su glumci govorili makedonskim jezikom, to nije ugrozilo  mogućnost da gledalac dopre do suštine njenog značenja i smisla. Odličan tekst, postavka i gluma pokazali su se u “Stolicama” kao temelj koji ako je zadovoljen i uspješno ostvaren, stvara odličnu teatarsku predstavu.

 

Festival “Dani Jurislava Korenića”, Kamerni teatar 55

2. 6. 2016., Predstava: “Stolice”

Tekst: Eugene Ionesco

Režija: Ljupcho Gjorgievski

Igraju: Anastas Popdimitrov, Joana Popovska, Aleksandar Lozanovski

Leave a Reply