Strah i bijeda Trećeg rajha

Piše: Aida Agić
AidaAgićZa funkcionisanje bilo koje predstave neophodno je uspostaviti okvir. Jedan od prešutnih zadataka okvira je i taj da ne dozvoli publici da bude zbunjena. Scena je jako moćan prostor i on one koji su na njoj stavlja u povlašten položaj. Taj povlašteni položaj nosi i odgovornost u odnosu na one koji su na drugoj strani tog odnosa. U konkretnom slučaju režiser (ili glumci, možda) su sebi dali za pravo da publiku zbune, tako da ova ne zna je li predstava počela ili nije. Šta je namjera ovog postupka ne znamo niti treba nagađati, ali za posljedicu ima zbunjenog gledatelja na početku predstave, koji ne zna da li je igra počela ili se jedan od glumaca i dalje doziva sa nekim sa ulaza, kao što je to radio koji trenutak ranijeVažno je napomenuti da to ni kasnije nije ničim opravdano, niti se to u bilo kojoj formi ponovilo (čime bi se opravdalo da radi o svjesnom postupku), već ostaje na nivou incidenta.
Nakon što, ipak, postane jasno da je predstava počela okvir se pomalo klimavo uspostavlja scenom protesta građana (smještenih u savremeno doba, u okviru globalnog pokreta 99%) i njihovog sukoba sa policijom. Nakon nje nižu se scene iz perioda nacističke Njemačke, koje bez problema komuniciraju sa našom sadašnjošću, jer su sasvim jasne poveznice sa našom svakodnevnicom, odnosom prema radnicima i slično. Scene se često prekidaju songovima, koje izvode glumci (i sviraju i pjevaju), ali je problematičan odabir trenutaka u kojima se oni uvode. Kod Brehta songovi imaju isključiv zadatak da onemoguće identifikaciju, on katarzu uskraćuje posjetiteljima pozorišta, njegov cilj nije ‘sve razumjeti znači sve oprostiti’, nego upravo suprotno tome, tu nema olakšanja. Songovi u predstavi “99%“, čini se, predstavljaju jedino komičko olakšanje, i ona bi sasvim normalno mogla funkcionisati bez ovog muzičkog performansa. Glumci su pak doslovno ispoštovali Brehtove smjernice za izvođenje songova, odnosno pripremu za njihovo izvođenje, koje podrazumijeva očigledno, nedvosmisleno pripremanje za song koji slijedi (glumci se šminkaju, provjeravaju instrumente i slično).
Možda se autoru ove predstave zgodnim učinilo da brehtovsko distanciranja glumca od lika kojeg igra realizuje uvođenjem mikrofona, no Breht nigdje ne navodi da se treba dehumanizirati glumac, a mikrofon znači upravo dehumaniziranje glumčeva glasa. U vezi sa Dijalektikom u teatru zadnja scena, u kojoj igra Snežana Alič, je upravo sušta suprotnost onoga što se od glumca zahtjeva. Tako se stvara dojam da je režiser pokušao ispoštovati, ali na kraju odustao od zamisli distanciranja glumca od lika, jer inače ne bismo vidjeli kako ona proživljava, veoma emotivno, to što mora napustiti muža jer je židovka u srcu nacističke Njemačke. Ne bismo vidjeli trenutak uživljavanja u lik, kada lik koju Alič igra uvježbava rastanak od muža, navodi razloge zbog kojih odlazi, desetine puta, te na koncu pada na koljena sa bolnim izrazom na licu.

Svi glumci igraju najmanje dvije različite uloge. Treba istaći naročito dobru igru Albana Ukaja koji je likove koje je prikazivao prikazao veoma dobro. Jasno se vidi prelaz iz jedne uloge u drugu. Nasuprot tome igra Adnana Haskovića je jednolična, pri čemu on svaku ulogu igra isto, i da nema promjene cipela, ne bismo znali da je do promjene došlo. Istina, on govori razgovjetno, ali kako i sam Breht kaže, lijepim govorom uništava smisao replika
Probijanje rampe je omiljeni Brehtov postupak, ali mora biti opravdan (kao i sve u predstavi) a ne postupak koji je sam sebi svrha. U jednoj sceni glumci se doslovno pomješaju sa publikom tako da publika funkcioniše kao statist(i). Tehnički, to gledaocu otežava praćenje konkretne scene. Ako taj postupak ne doprinosi kvalitetu predtave, vec samo spomenute poteskoce, onda bi pametnije bilo ne koristiti ga uopste.
Brehtova idealna publika je ona fudbalska, koja glasno i jasno reaguje i na ono što im se sviđa i ona ono što im se ne sviđa. Zabrinjavajuća je činjenica da publika na ovoj predstavi nije imala nikakve reakcije. Aristotelovska publika na antiaristotelovskoj predstavi.
Dramski tekst Bertolta Brehta
Režija: Nermin Hamzagić
Igraju: Snežana Alič, Amila Terzimehić, Alban Ukaj, Adnan Hasković, Jasenko Pašić, Amar Selimović
Scenografija: Tarik Musakadić, Kostimografija: Oshyosh, Izbor muzike: Mirza Šišić i Tijana Vignjevic, Dramaturgija: Asja Krsmanović, Grafički dizajn: Goran Lizdek

Leave a Reply