XV Festival bosanskohercegovačke drame: Strašno u venama

Elvis Ljajić

ElvisLjajić3Šestog dana XV Festivala bosanskohercegovačke drame u Zenici imali smo priliku pogledati predstavu nastalu u produkciji SARTRA-a „Brašno u venama“,  po tekstu Igora Štiksa, a u režiji Borisa Liješevića.

Riječ je o predstavi koja se bavi sudbinom jedne porodice, koja se okuplja nakon dvadeset godina.  Priče o okupljene tri generacije na sceni se proširuje na čijelu porodičnu historiju uvođenjem priče o pradjedu Oscaru, priče koja suštinski određuje i sudbine narednih generacija.

Ova predstava ima neka sjajna dramaturška i scenografska rješenja. Odluka da se didaskalije izgovore je brechtovski postupak, kojim se ne dozvoljava potpuna identifikacija sa likovima i onim što vidimo na sceni. Ta komička olakšanja su raspoređena tako da jasno određuju i ritam predstave, koji je korektan. Osim toga, ta odluka se pokazala i veoma praktičnom, jer su njome riješeni i problemi promjene prostora, a uz sve to je postupak koji pokazuje potpuno povjerenje u ono što pozorište jeste, odnosno povjerenje u gledaoca i njegovu sposobnost imaginacije.

Igra svih glumaca na sceni bila je konstantna i ujednačena, što osim neospornog glumačkog talenta, sugerira i na dobru podjelu koju je napravio Liješević. Scena se nalazi u središtu, sa svih strana okružena gledaocima, što dodatno komplicira način igre onih koji su na sceni. Ponekad, komplikuje i samo gledanje, jer s vremena na vrijeme gledamo glumčeva leđa, i nismo u mogućnosti da vidimo glumačku igru licem. Međutim, sjajno igranje glasom nam nadomješćuje ono što ne vidimo, tako da ono što je moglo biti problem gledaocu postaje prednost.

Brasno-u-venama Na sceni gledamo sudbine nekoliko likova, predstavnike različitih generacija, kojima se ključni događaji njihovih života događaju u dobi od sedamnaest godina. Pradjed Oscar, sa sedamnaest je otišao u Prvi svjetski rat, djed Klement sa sedamnaest ostao bez oca, David ima sedamnaest kad upoznaje djeda i baku, kad saznaje da ima strica koji je bivši momak njegove majke, da je imao još jednog strica. Ne saznajemo eksplicitno, ali se čini vrlo vjerovatno da je i Boris imao sedamnaest onda kad je poginuo. Ovdje se ne radi o opsesiji matematikom, već o naglašavanju dobi koja je na granici između dječijeg i odraslog, između prava na igranje i obaveze da se bude i ozbiljan, ovdje se radi prinudnom odrastanju.

Na sceni gledamo sve vrijeme ove porodice. Sasvim ravnopravno se na sceni pojavljuje pradjed Oscar, čija (doslovno) slika oživljava pred nama i postaje lik, sa sobom donoseći i svoje vrijeme. Prazna stolica i jedan set pribora za jelo viška za stolom prizivaju Borisa, koji usprkos svojoj odsutnosti najaktivnije utiče na živote ostalih. Da sam duhovit, rekao bih kako je Boris jedini lik koji zaista postoji, jer ima sjenu – sjenu koja pada po svim ostalim likovima. Prisustvo prošlog vremena je određujuće za sve likove ove predstave onoliko koliko je to moguće – o njihovoj sadašnjosti saznajemo tek toliko koliko je prošlost u njoj saržana.

Samo odlaganje onoga što bismo mogli nazvati suočavanje sa prošlošću je dramski opravdano. Između ostalog, podrazumijeva distancu sa koje je moguće objektivnije sagledati događaje iz prošlosti. Sa druge strane, u drami je objektivno vidljivo ono što možemo nazvati posljedicama i tog događaja iz prošlosti, ali i posljedice odgađanja suočavanja sa njim. Porodica koja je višestruko raspadnuta, sa odnosima među članovima porodice koje determinira događaj iz prošlosti, je u tako radikalnoj situaciji da je moguće ili da se definitivno i nepovratno rasturi ili da se konačno ponovo počne uspostavljati kao prava obitelj. Ključni događaj, onaj koji odlučuje u kojem će se smjeru krenuti, je povratak srednjeg sina Igora, novinskog izvjetitelja iz ratnih područja širom svijeta, koji se u dvadeset godina svog odsustva nije  javio kući. Ono što jeste događaj koji konačno prelama, koji na površinu izvlači duhove iz prošlosti, koji napokon oslobađa ono što je ispod površine svih odnosa unutar ove porodice, nije pripremljen u skladu sa kvalitetkom ostatka predstave. Samo Igorovo pojavljivanje, i ono što nakon toga slijedi je u izrazitom nesrazmjeru sa onim šta ono sa sobom donosi.

Ipak, osim ovog trenutka slabosti, „Brašno u venama“ je nabolja predstava dosad odigrana na XV Festivalu bosanskohercegovačke drame, sa sjajnom glumačkom igrom, efektnim rediteljskim, dramaturškim i scenografskim rješenjima, predstava koja doista računa na glumca, pokazuje poštovanje i prema dramskom tekstu i, što nije najmanje važno, prema publici.

Igor Štiks: BRAŠNO U VENAMA

Režija: Boris Liješević

Autori predstave

Režija: BORIS LIJEŠEVIĆ
Dramaturgija: DUBRAVKA ZRNČIĆ-KULENOVIĆ
Scenografija: VEDRAN HRUSTANOVIĆ
Kostimografija: LEJLA HODŽIĆ
Muzika: DUŠKO ŠEGVIĆ
Inspicijent: GORAN FILIPOVIĆ

Podjela uloga

Klement, otac Vladimira i Igora, Nadijin muž, 78 godina: MIKI TRIFUNOV
Nadia, Klementova žena, majka Vladimira i Igora, 70 godina: KAĆA DORIĆ
Vladimir, njihov stariji sin, 48 godina: IZUDIN BAJROVIĆ
Igor, njihov mlađi sin, 45 godina: ADMIR GLAMOČAK
Helena, Vladimirova žena, 43 godine: SELMA ALISPAHIĆ
David, sin Vladimira i Helene, 17 godina: JASENKO PAŠIĆ

Leave a Reply