Strateško odlaganje

Andrej Nikolaidis: Parezija. Odlaganje (Buybook, 2012)

Piše: Elvis Ljajić
ElvisLjajić3Roman Andreja Nikolaidisa Parezija.Odlaganje, objavljen je 2012. godine, koju će autor pamtiti prije po proganjanju od strane medija, pojedinaca, institucija pa i država, nego po samoj objavi. Ipak, njegov roman je dobitnik najveće crnogorske književne nagrade Miroslavljevo jevanđelje.

Neizbježno je roman čitati u kontekstu onoga što se autoru događalo u periodu njegova nastanka. Autor nam ne dozvoljava da zaboravimo na to tokom čitavog djela, ali se sve to sasvim prirodno uklapa u cjelinu, stvarajući čak nova značenja u kombinaciji s pričom u svešteniku, ali i pričom o djetinjstvu glavnog lika.

Priča se pripovijeda iz perspektive glavnog lika, što je dio već izgrađenog autorovog stila, ali i tehnika koja sasvim odgovara temi koju u ovom romanu autor obrađuje. U dijelovima romana u kojem autor čita ono što mu je dato kao sveštenikov dnevnik, priča se pripovijeda iz perspektive glavnog lika tih epizoda – iz perspektive sveštenika. Ta igra promjene perspektive, koja je gotovo neosjetna, podcrtava jednu bitnu osobinu istine – ona je uvijek lična i subjektivna. Iako je jasno da je ovaj roman dijelom i autobiografski, sama ta činjenica ne utiče previše na njega kao cjelinu. Sve i da je riječ o potpuno fiktivnim događajima, to samoj temi i načinu na koji je obrađena niti šteti niti koristi. Roman detektuje problem i upozorava na opasnost kojoj su izloženi svi koji pišu – iznošenje istine ili postavljane teze o raznim civilizacijskim iskoracima je nešto što vas u najgorem slučaju može koštati glave. Međutim, nije zadatak ovog romana da nas nagovori da šutimo, već da nas podsjeti na odgovornost koju oni koji pišu prihvataju (ili bi trebalo da prihvate) čim se prvi put dohvate pera – odgovornost da se govori istina.

Ono što ovaj roman tematizira je, a to je do sada već jasno, pitanje istine. I to ne istine (samo) iz filozofskog ugla, već istine u svim njenim oblicima. Posebno u njenom nedostatku. Kao ideal izražavanja istine, roman nudi pareziju, a Parezija je, dakle, specifičan način govorenja istine. Podrazumijeva da to što je rečena istina ima ozbiljne posljedice po onoga ko je izgovara, i da on to zna. Ona podrazumijeva rizik za govornika, koji uključuje i smrt. Autor pri tome sebe kritikuje kako je i dalje nesposoban za taj stepen izražavanja istine, ne krijući svoju ambiciju da je ipak dosegne.

U okruženju u kojem svaka mjesna zajednica ima svoju verziju istine i historije, pišući iz zemlje koja se kune: Demokrate smo, Kralja mi i otadžbine, odrastajući i stvarajući na prostorima na kojima žive samo pravedni i nevini, a čiji je svaki pedalj natopljen krvlju, reći istinu nije nikakva novost. Nije, jer svako ko progovori tvrdi da radi upravo to. Nije, jer mi u našem javnom prostoru nemamo ništa drugo do raznih istina. I tvrdnji. I analiza. I zaključaka kako smo baš mi, eto, jedini pošteni, pravedni, i naravno ugroženi.

Kroz sitne, gotovo neprimjetne rukavce, autor olakšava i pripovijedanje ali i recepciju te teške teme. Od sitnih, malih istina ili malih laži, onih dječijih do onih kulturoloških. Od laži pojedinca do onih koje su postale dio zvanične politike i ideologije čitavih nacija.

Kao svojevrsna kritika društva, roman obuhvata one sfere društva i društvenog života koje su već postale karakteristična tema za ovoga autora. Sa jedne strane, to je dobro, jer autor piše o stvarima koje zaista zna, poznaje, kojima se bavi. Sa druge strane, rizikuje da postane dosadan, naročito jer se radi o malom društvu/malim društvima, koje ne nudi previše kvalitetnih varijacija na temu. Izvrsna stvar, kojom je autor izbjegao zamku da se njegovo pripovijedanje približi traču, je to što sve vrijeme govori o sebi. Kritikuje se, hvali, mrzi. Upravo taj postupak daje legitimitet njegovom pisanju čak onda i kad trača.

Autor priču o sebi i istini, odnosno o posljedicama izgovorene istine (koja, mislim da je važno da napomenem, nije parezija, ali joj je blizu) komentariše pričom o svešteniku, o kojem želi da napiše roman, a o čijem životu saznaje iz, navodno, njegovog dnevnika. Taj dnevnik dobija od sveštenikovog prijatelja, koji je iz njega pocijepao pojedine dijelove. Cenzura je, ne dajmo se zavarati, prisutna kao pojava onoliko koliko i izražavanje, kako umjetničko, tako i svakodnevno. I cenzurisanje je jedna od pozicija koju je moguće zauzeti naspram istine. Kroz priču o svešteniku, autor upozorava na realnu opasnost – sučeljavanje sa istinom se odgađa dok ne bude prekasno, do trenutka kad ona postaje besmislena. Uostalom, na tu opasnost smo upozoreni već u naslovu romana.

Ovaj roman se trudi da bude društveno angažovan. Trudi se da naglasi važnost suočavanja sa istinom, prihvatanja istine, i njenog govorenja, kao jedinog načina da se sa prošlošću pomiri. I da se prošlost ostavi tamo gdje i pripada. Ove tvrdnje, koje ovako napisane zvuče kao parole na predizbornom skupu, autor je veoma vješto oblikovao, ispisujući lako čitljiv roman, koji pri tome tjera da se zapitamo: zašto šutimo, a kad progovorimo, zašto lažemo?. Osim toga, ovaj roman je i dobar primjer kako bilo koja tema, obrađena od strane dobrog pisca može da postane pažnje vrijedno djelo.

Leave a Reply