Sumatra, vremeplovna lađa

Piše: Jasmin Hasanović
Jasmin HasanovićZbirka poezije „Cafe Sumatra“, Dragosalava Dedovića, objavljena je 2005. godine, a 2006. godine nagrađena je od strane Društva pisaca za najbolju knjigu poezije. Ova nagrada ne treba da čudi. Riječ je o poeziji u kojoj se piščeve misli raspršuju kao boje u kaleidoskopu, čineći jednostavne i banalne stvari dijelom jezičke igre. Dragoslav Dedović slika svijet koji postaje samoodrživ, svijet u kojem jednostavnost jezika odlazi u „onostrano“, narušavajući na taj način realan poredak stvari i pojava. Naslov zbirke je aluzija na pjesmu Miloša Crnjanskog, „Sumatra“. U toj pjesmi Crnjanski pjeva o čežnji za dalekim mjestima, mjestima punim nade i ljubavi, o zavičaju. A upravo to je i osnovni motiv Dedovićevih pjesama. Ta stalna žudnja za domovinom i potraga za smirajem u zemlji koju najbolje opusuje majčino pismo pod abažurom.
Podijeljena u pet dijelova, zbirka poezije Cafe Sumatra, hronološki, pjeva o čovjeku koji je otišao u tuđinu, o uspomenam iz svoje domovine, o ljubavi prema voljenoj ženi , sve do povratka vozom na sarajevsku željezničku stanicu. Skoro pa u svakoj pjesmi sadašnjost se poredi sa prošlošću i sa određenom dozom melanholije opisuju se osjećaji nastali usred žudnje za zavičajem. Odlika Dedovićevih pjesama leži u ljepoti i jednostavnosti nadvremenog tvorenja slike trenutka, jer upravo u tim trenucima leži silina pjesničkih slika. Momenti iz svakodnevnice bivaju „zaleđeni“, nudeći izvrsnu sliku koju čitatelj vidi jasno, oživljava je u svojoj mašti. Dedović slika riječima, “doprinoseći na taj način besmrtnosti jezika”, a svojom zbirkom nanovo oplemenjuje jezik, jer njegove sitne slike „zamrznute“ u pjesmama dovode do većeg dosega istih, čime svjedoči da poezija “nije improvizacija nego duboko individualni čin”. Ali najjače oružje pjesničkog jezika jesu metafore koje povezuju naizgled nepovezive stvari i lahkoća stvaranja pjesme, a upravo ta lahkoća potvrđuje da poezija nije „pravljena“. Ona podrazumijeva istinsku emociju koja se rađa u samom pjesniku, koji riječima daje novo značenje i iz banalnih stvari stvara vrhunsku poeziju. Dragoslav Dedović osnovu svoje poezije,eliotski, cijedi iz nepoezije, zbog čega je oneobičavanje isuviše jednostavnih stvari u centru poetskog jezika.
Nit koja drži cijelu zbirku na okupu jeste pjesma Miloša Crnjanskog „Sumatra“. U njoj pjesnik pronalazi motivaciju koja tvori zbirku. Iz jedne se pjesme rađa cijeli svijet pjesama koje obiluju znacima seobe, raskoši, neimaštine, sve do boemštine koja se u mnogim pjesmama iskazuje u vidu kafanskih doživljaja. Po uzoru na Bodlera, Dedović pokušava izvući “zaključke o vezi između poezije i života”. On svojom poezijom objašnjava biografiju i riječima oslikava trenutke svog života. Zbog toga su sve njegove pjesme okrenute svakodnevnici, stvarimo koje se podrazumijevaju i koje nas čine čovjekom. I dok Dedović na osnovu pjesme „Sumatra“, Miloša Crnjanskog brusi pjesmu za pjesmom, i teži egzotičnim mjestima i zavičaju, on bodlerovski pronalazi poetski materijal u urbanim i modernim mjestima. U pjesmi Fina tačka, sjećanje na manifest, on kaže: Pred bankomatima katkad pomislim / Kako tehnika finog sjebavanja ljudi / Napreduje brzo / Brže od dara / Da se za nju pronađu / fine riječi. Ovo nije ništa drugo do bodlerovsko pravljenje poezije iz užasa i svakodnevnice. Pjesma O viteštvu i temperamentu, u kojoj pjeva o psećem izmetu, nije ništa drgo nego pokušaj da se u gnusnom momentu pronađu čari i silinom riječi stvori slika današnjice. Neka vrsta “ispovijedanja koje ima za cilj da užasne”.
Dragoslav Dedović je po svojoj poeziji postmodernista. Svojim pjesmama donosi novo shvatanje poezije. Jer sve što unese u svoju poeziju na izvjestan način prestaje da znači ono što je značilo u originalu. Prestaje da bude ono svakodnevno i dobija sasvim drugu dimenziju. Svojom alegorizacijom Dedović se naslanja na modernu. On u pjesmama teži ka transcedenciji svakodnevnog, teži ka ideji “vječne žene“, što se najbolje vidi u poglavlju Nalan, gdje se erotsko u pjesniku budi kao rezultat nečeg izgubljenog, rezultat odvojenosti od voljene žene. Ali, poezija Dragoslava Dedovića ne bi imala odlike koje ima i ne bi bila pisana bojama daljine i čežnje, da nije nastala u egzilu. Ona ne bi sadržavala emociju koja imaju za cilj oživljavanje odsutnog, ali i elemente domoljubne lirike, toposa ljubavi i zavičaja.
Pisana slobodnim stihom, ako izuzmemo tri pjesme ( BALADA O MEHI DUNĐERU,TURSKI TANGO, DE PANNE – PROZOR KA MORU), poezija Dragoslava Dedovića spada u najbolju bh. poeziju. Sa akcentom na podražajno, na senzualno iskustvo svijeta, Dragoslav Dedović dokazuje da pjesnički jezik nema svoj rječnik, te da jezik sa nadahnućem daje vrhunsku poeziju.

Leave a Reply