Šutnja nije zlato

Elvis Ljajić

elvisljajicKad bi na glas govorili Kamernog teatra 55 iz Sarajeva izvedena je četvrtog dana 33. Susreta pozorišta/kazališta Bosne i Hercegovine u Brčkom, te privukla veliku pažnju publike. Riječ je o višestruko nagrađivanoj predstavi, koju je po tekstu Adnana Lugonjića režirao Srđan Vuletić.

Vijest o smrti radnika u trgovini u jednoj zgradi pokreće radnju. Jedan po jedan glumci, njih dvanaest, izlaze na scenu i govore nam o tome kako su saznali o njegovoj smrti, kao i to šta su o njemu znali. Iz toga saznajemo da ga niko zapravo nije poznavao, niko nije znao njegovo ime, boju očiju, čak ni dob. Ta otuđenost jednih od drugih zajednička je i parovima (grupama) koje smo upoznali na početku predstave. Ukupno dvanaest likova na sceni, niko sa nikim zapravo ne govori, niti doista sluša. U skladu sa tim je i to što likovi nemaju imena, već su označeni zanimanjem (taksista, prostitutka), starošću (starac, starica), ponašanjem prema društvenim normama (delinkvent 1 i 2) i slično. Ta odluka da se odustane od imena je trebala da doprinese tome da ovi likovi postanu univerzalni. Međutim, taj potez je jedan od onih koji su ovim likovima oduzeli individualnost i koji nisu dozvolili inače dobrim glumcima da naprave kvalitetne likove.  Tome ne pomaže ni veliki broj scena, koje su tako kratke da prekidaju radnju nakon nekoliko izgovorenih replika, ne dozvoljavajući da se razgovor među likovima razvije. Mogli bismo, pomalo pretjerujući dakako, kazati kako je glavni krivac što likovi ne uspijevaju da doista komuniciraju redatelj koji ih prekida.

kbngDvanaest likova, od kojih su u pravilu tek po dva na sceni (izuzev u situaciji kada su na sceni i delinkventi, ali oni svakako funkcionišu kao jedan lik), i ukrštanja njihovih priča jako usporavaju radnju. Radnja se širi sve dok ne obuhvati čitavu zgradu, i to traje veoma dugo. Mogućnost da se naprave pravi likovi i živi ljudi je postojanje bebe, koja je i simbol novog, svježeg života, i na određen način stoji nasuprot svih, dopola potrošenih i dobrano promašenih života ostalih likova. Dakle, samo pojavljivanje bebe nosi i veliki potencijal, jer su gotovo svi parovi na sceni na određen način označeni djetetom, potomstvom. Mladi bračni par ima bebu, prostitutka je izgubila babu, a nakon toga i onoga ko joj je trebao postati muž, taksista ima sina, koji više voli da bude kod dede i nane, i starac i starica imaju sinove koji žive daleko od njih, a starcu je u ratu jedan sin i poginuo… Ta mogućnost da se uspostave uvjerljivi, iznutra motivirani odnosi, nažalost, ostaje neiskorištena.

Ono po čemu je predstava i dobila ime je to da se ključne replike ne izgovore naglas, i to na direktan način ukazuje na problem nedostatka kvalitetne komunikacije prije svega prema onima koji su, makar načelno, izuzetno bliski. Lugonjić je jako dobro osvijestio onaj na svim komunikacijskim nivoima gotovo uobičajen potupak negovorenja onoga što se doista misli, te nagovijestio sve probleme koji iz tog proizilaze. Na kraju, predstava završava pomalo optimistično: likovi se izađu na scenu i izgovore naglas sve ono što su trebali a nisu rekli.

Da ne bih ponovio grešku likova iz predstave, moram kazati da je riječ u pristojno napisanom komadu, koji je morao biti bolje režiran.

Leave a Reply