Tag Archive for kamerni teatar 55

O jednom porodičnom biznisu

Elvis Ljajić

Iako je Mirna Bosna predstava koja se igra na kamernoj sceni, prilagođavanje sceni u Brčkom izvedeno je uspješno, glumci su se snašli sjajno, pa nije izgubljeno gotovo ništa od onih kvaliteta koje ova predstava inače ima. Ono što je izgubljeno, zamijenjeno je novim kvalitetama, i to prije svega zahvaljujući glumačkoj inteligenciji i osjećaju. Ovo je jedna od onih predstava koje vremenom rastu, koja svakim igranjem postaje bolja, i koju ćemo sigrno moći još dugo gledati na repertoaru Kamernog teatra 55.

Pobjednici festivala “Dani Jurislava Korenića”

U okviru regionalnog teatarskog festivala „Dani Jurislava Korenića“ koji je održan na sceni Kamernog teatra 55 od 25.05.2016 do 03.06.2016.godine stručni žiri, u sastavu: Boro Stjepanović, Aleksandar Seksan, Maja Salkić i Dženana Burek, dodijelio je nagradu ‘Jurislav Korenić’ za najbolju predstavu u cjelini, nagradu za najbolje glumačko ostvarenje ‘Žan Marolt’, nagradu za najbolju režiju, nagradu za najbolju mladu glumicu festivala, nagradu za najbolju scenografiju, nagradu za najbolji kostim i specijalna nagrada za najbolji tekst.

Dani Jurislava Korenića

juroslavKamerni teatar 55 pokretanjem ovog festivalskog događaja, u okviru misije promocije i stvaranja pozorišne umjetnosti, želi vratiti dignitet pozorištu i onima koji ga čine. Cilj je na svojevrstan način prepoznati i nagraditi neizmjeran trud i energiju koji se ulažu u stvaranje jedne predstave i kreiranje uloge, a koji često bivaju previđeni i zaboravljeni.

Pored predstave “Voz”, publika će imati priliku pogledati i ostvarenja – “U plamenu” Charlotte Jones u režiji Branimira Popovića (Crnogorsko narodno pozorište, Podgorica), “Kad bi naglas govorili” Adnana Lugonića u režiji Srđana Vuletića (Kamerni teatar 55, Sarajevo), “U agoniji” Miroslava Krleže u režiji Nele Kocsis, Ozrena Grabarića i Darka Stazića (Scena Ribnjak, Zagreb), “Tko se boji Virginije Woolf” Edwarda Albeea u režiji Vita Taufera (Gledališče Koper, Slovenija), “Mrešćenje šarana” Aleksandra Popovića u režiji Egona Savina (Narodno pozorište Banja Luka, BiH), te “Stolice” Eugena Ionescoa u režiji Ljupcha Gjorgievskog (Small Drama Theatre Bitola, Makedonija).

U Kamernom novi glas, naglas

Kemal Bašić

„Kad bi naglas govorili“ predstava je pravljena po dramskom tekstu Adnana Lugonića, a u režiji Srđana Vuletića. Smrtni slučaj, samoubistvo konobara iz komšiluka kojeg niko nije previše dobro poznavao, tema je među različitim likovima, uglavnom raspoređenim u parove, preko koje se pokazuje njihova međusobna otuđenost, ali i posredno motivira njihovo zbližavanje, razgovor o onome o čemu se šutilo i što je, tako šućeno, stvaralo tjeskobe. Komad svojom strukturom, onako kako je ispisan, sa puno likova i puno scena, omogućio je Vuletiću, kojeg poznajemo kao filmskog redatelja, da filmski režira pozorište

Hadersfild

Matija Bošnjak

Ono po čemu ova drama pripada modernom pozorištu jeste i to da registruje raspad dramskog lika kao vrijednosnog centra. Lako je primijetiti da likovi u ovoj drami djeluju ni po liniji socijalne ni psihološke ni bilo kakve druge jasno očitovane motivacije, već je sve to pomješano u nekakav čudan koktel nekontroliranog, što će reći ne-slobodnog ponašanja u čijem jezgru vlada jedino sila zvana droga.

Koncert ptica

Matija Bošnjak

Ako likovi Karahasanove drame nemaju niti jedan problem osim tog što su smrtni, to sugerira da su izgubili i sam život. Redateljska odluka Aleša Kurta da glumcima na lica stavi maske, da im umjesto kose na glavi budu perike, susreće se sa piščevim insistiranjem na tome da se nedostatkom metafizike smrti gubi i svijet u kojem je moguće živjeti. Dopustio bih sebi i tumačenje po kojem je Kurt kompletnu postavku oblikovao tako da podsjeća na modnu pistu, dakle onaj prostor u kojem glavnu ulogu imaju takozvani modeli, ljudi čija tijela današnja civilizacija pokušava uzdići do razine idealnog, što će reći, jedva žive osobe.

Radnja na uglu

Jasmin Hasanović

Od samog početka se dobro uspostavljaju odnosi među likovima, i gledalac je svjestan dominacije određenih likova. Alfred Kralik  i Klara Novak , uspostavljaju se kao dominantni likovi ove predstave i po uzoru na dobro skrojeni komad, predstava se lako gleda, jer brzinom i jednostavnošću nizanja dramskih situacija, među likovima se smjenjuju egoizam, empatija, ljubav itd., pridonoseći intenzitetu predstave.