Elma Porobić: Tamo gdje se čuje smijeh

Elvis Ljajić

Pretprošle godine smo imali priliku upoznati se sa proznim prvijencem Elme Porobić, zbirkom priča „Tamo gdje se čuje smijeh“. Zbirka se sastoji od jedanaest priča, koje su naslovljene po dijelovima ljudskog tijela: Ruke, Vrat, Stopala, Koljena, Oči, Kosa, Sise, Koža, Kosti, Usne, Uši. Već sami naslovi sugeriraju da se ove priče bave tjelesnošću, ljudskim tijelima, odnosno živim ljudima. Postupak autorice da se koristi sinegdohom dok nam pripovijeda ljudske priče pokazao se kao sjajan izbor – u ovim pričama značenje je izuzetno koncentrirano, gotovo kao u dobroj poeziji.

Pišući o pojedinim dijelovima ljudskog tijela, autorica ispisuje nadublje tajne ljudskih duša, najskrivenije tajne i najstrasnije želje njenih junaka i junakinja. Ona spaja tjelesno i duhovno pjesnički slojevito, pri čemu ta veza djeluje potpuno logična, prirodna, gotovo jedina ispravna. Iako je u fokusu tijelo, ono nije takvo tijelo koje naprosto uživa ili pati, naprotiv, ono prima i osjeća svijet oko sebe, (uz)vraćajući mu osjećaje na poseban, jedinstven način, svojestven svakom pojedinačnom liku iz ove zbirke – kroz te uzvrate se prelamaju unutrašnja stanja i borbe svakog od likova, te njehovi odnosi prema svijetu.

U pojedinim pričama autorica se igra i sa promjenom perspektiva. U pojedinim slučajevima to funkcioniše izvrsno, osvjetljavajući likove novim, drugačijim svjetlom, time ih dodatno uslojavajući i obogaćujući. Ponekad, pak, ta promjena ne donese ništa novo – druga perspektiva samo nastavi tamo gdje je trebala da završi prva, potvrđujući već kazano, istim tonom, istom bojom glasa.

Posebno zanimljivo je kako se autorica igra i sa erotskim u književnosti. Često na veoma erotiziran način opisuje neerotske situacije i odnose, oneobičavanjem namjerno čitaoca navodi na pogrešan zaključak. Već u prvom pasusu prve priče autorica započinje opis lika muškarca i svoje povezanosti sa njim izrazito erotizirano, sve do trenutka kad saznamo da govori o ljubavi između djeda i djevojčice. Na taj način autorica od uobičajenih metafora pravi pravu književnost, i već nam daje da naslutimo njen talenat i naslutimo konture njenog stila.

Najveća vrijednost ove zbirke je autoričina sposobnost da u veoma zahtjevnoj formi kratke priče stvori i suprostavi dva potpuna različita svijeta, koji postoje paralelno jedan pored drugoga, koji postoje jedan sa drugim, koji postoje samo jedan sa drugim. U prvoj priču zbirke, u priči „Ruke“, autorica stvara jedan svijet iz svojih sjećanja, jedno mitsko mjesto u kojem se osjeća sigurno, iz kojeg nastaje ona onakva kakva je. To je mjesto bezgranične sreće, sigurnosti, uživanja i radosti, to je mjesto u kojem su uvijek cika, vriska, radost. Dedo, lik iz tog svijeta, koji je pomalo slika Boga, koji njoj u tom svijetu daje znanje, obećava sigurnost i nudi sreću i uživanje, vremenom se svodi na ruke, ruke koje pokreću, koji ljuljaju ljuljašku, vežu pertle, maze po kosi. Ona svtara svijet u kojem dedine ruke mogu sve. Tom svijetu izražene emocije, sreće, boja, mirisa, vjetra, dodira, autorica suprotstavlja sterilni svijet mentalne ustanove. Hladni, bijeli svijet, u kojem je jedni miris onaj sredstva za pranja podova, u kojem su boje prirode i života ukonjenje i zaminjenje bojom koja je zapravo odsustvo boje. Ljudski dodir je sveden na dodir preko gumene rukavice, a pogled je zamućen rešetkama. Bijeli, hladni, sterilni svijet, u kojem je red sveti cilj, u kojem je svaka nepravilnost uklonjena, iz kojeg je uklonjeno sve ono što bi moglo da nadraži čula. Bilo koje. Ta dva svijeta postoje paralelno, na trenutke se miješajući. Lik živi u sterilnom svijetu, u njoj živi svijet sa životom u sebi. Sjajan je postupak kojim autorica kontrast između ova dva svijeta još više podcrtava: glavnoj protagonistkinji u posjetu dolazi Alan, koji joj redovno donosi poljsko cvijeće, obično, bez mašnice ili bilo kakvog ukrasa. On donosi dio života iz svijeta koji je u glavnoj protagonistici, koji jeste ona, u svijet u kojem jeste ona, i ta slika sjajno nagovještava njenu sudbinu. To ubrano cvijeće, otrgnuto iz svog prirodnog habitata, sa vodom u vazi ili bez, sigurno je osuđeno na sušenje i umiranje.

Ovakav postupak, odnosno kreiranje svjetova koji se međusobno nadopunjuju, možemo pronaći u svakoj od pripovijedaka i to je jedan od najkvalitetnijih segmenata ove zbirke. Mogućnost da s lakoćom to radi svjedoči o autoričinom nesumnjivom talentu i poznavanju književnosti.

Zbirka kratkih priča Tamo gdje se čuje smijeh je zbirka dobrih priča, koja se svojom unutrašnjom logikom smisleno povezane u cjelinu, upravo onako kako zbirka i treba biti.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu za književnost i kulturu “Život”.

Leave a Reply