Teferič koji ne prestaje

Kemal Bašić

KemalBašić

Predstava „Teferič“ je izuzetno zanimljivo i hrabro scensko postavljanje istoimenog djela Derviša Sušića od strane redatelja Aleša Kurta. Tema Sušićevog komada je odnos vlasti i naroda, odnosno, odnos silnika i potlačenog, onoga koji strah sije i onoga koji u strahu živi. Radnja se događa u selu Vačetina, ali način na koji je režiran i odigran ovaj komad čini Teferič predstavom koja bi bilo gdje u svijetu funkcionirala. Ona prevazilazi okvire jednog društva i kulture i postavlja u centar nešto što je univerzalno ljudsko, nefiksirano u samo jednom vremenu  i samo jednom prostoru. Zbog toga odlično funkcioniraju i na prvi pogled  nedosljedna rješenja u kostimu, rekviziti  (naprimjer kubura i savremeni pištolj) ili interpretiranje savremene filmske muzike na tradicionalnim bosanskim instrumentima. Time se sugerira da je cijeli svijet i historija puna Vačetina. A u Vačetini imamo junaka (Amar Selimović) koji živi na račun naroda, svoju udobnost obezbjeđujući silom i nametanjem straha. Promjenu stanja pokreće djevojka (Aida Bukva) i u Vačetinu dolazi osloboditelj Alija Đerzelez (Radojica Čolović) koji, nakon što narod sam svrgne tiranina, na sebe preuzima zasluge (jer ipak je on junak i ima brkove) za to oslobođenje i vrlo prirodno, naprosto junački, preuzima upražnjeno mjesto.

Ponavljanje je jedno od osnovnih i najstarijih komičkih sredstava i nije slučajno da je ponavljanje način na koji čitav ovaj komad funkcioniše. To se događa na dva plana, i to na planu pojedinačne glumačke igre, na primarnom planu realizacije predstave i tada to djeluje kao prosto komičko sredstvo (naprimjer, ono junačko: „Daj kahvu, daj čimbur i pogaču. Daj ženu.“). Međutim, preko ovog efektnog načina izazivanja smijeha kod publike nameće se ponavljanje koje funkcionira na planu sižejne strukture ovog komada. Umjesto svrgnutog tiranina, bez obzira na sve okolnosti, narod uvijek zajaše novi tiranin. Ponavlja se isto tlačenje i izrabljivanje, ponovi se i pobuna, ali poslije pobune odnekud uvijek izroni novi harambaša. Tada ponavljanje više nije komičko sredstvo, ono je sredstvo koje upozorava i nameće pitanja. Tako iz ova dva načina korištenja ponavljanja proizilazi ono glavno osjećanje koje donosi ovaj komad, a radi se o smijehu izmiješanom s nekom vrstom gorčine i jeze koja ostaje nakon zatvarajuće slike predstave i riječi lika Prebijenog (Boris Ler) „Dolje vlast!“.

Treba reći da je Teferič vrlo koherentna i stabilna predstava u kojoj cijeli glumački ansambl djeluje kao jedno, a bez toga ne bi bilo moguće dobiti značenje koje ova predstava ostvaruje, ne bi bilo moguće tako dobro oslikati društvo, zajednicu, kolektivitet. Mirsad Tuka igra Muhtara, a to je lik koji se uvijek nalazi blizu vlasti i koji je posrednik između naroda i vlasti, odnosno, naroda i junaka. To je, dakle, lik na granici između dva statusa i baš zato je bilo važno uspješno obaviti teški zadatak održavanja Muhtara na obje strane istovremeno. Jer, da je on prevagnuo na bilo koju od ove dvije strane, došlo bi do polarizacije unutar odnosa među likovima (odnosno skupinama) koje ne bi dozvoljavale bilo kakvu komunikaciju te dvije strane, osim one koja se zasniva na sili. Mirsad Tuka je uspio napraviti Muhtara tako da je jednako uvjerljivo  od naroda i od vlasti, ali sve vrijeme zapravo svoj.  Vrlo važan za komad je i lik Djevojke, koju igra Aida Bukva. Nije slučajno da Sušić upravo ženskom liku daje da iznutra motivira zajednicu na promjenu. To je ženski princip koji osjeća da je promjena moguća, naslućuje mogućnost boljeg i koji provocira akciju i djelovanje. Lik Djevojke doslovno djeluje iz svoga tijela, nju pokreću njena mladost i plodnost, a to je djelovanje iz cjeline bića koje sobom ukazuje na još jedno ponavljanje, na cikluse koji se otvaraju rađanjem i zatvaraju smrću da bi iznova opet krenuli rađanjem. Motivaciju za svoje postupke, kojima opet dalje motiviše ostale likove,  Djevojka, dakle, ne mora tražiti dalje od svoga tijela, a Aida Bukva je svoju ulogu odigrala tako da je lik odvela i dalje od toga i tako ga uspješno ostvarila u potpunosti.

Teferič je predstava koja nameće osjećaj organske cjeline teatarskog ostvarenja, ona zaista djeluje kao  živo biće, a scenografija i kostimi u tome ni slučajno nisu sporedni i ambijent koji se postiže scenografskim rješenjima djeluje kao potpuno prirodan za ono što se u njemu događa. Kostimi su očigledno karikaturalni što je opet sasvim su skladu sa cijelom postavkom ove predstave koja u svojoj osnovi jeste oslonjena na parodiju kao žanr. Teferič kao satira i parodija funkcionira na nekoliko nivoa, već spomenuta tehnika ponavljanja koju imamo u predstavi  nalazi se i u samoj definiciji parodije kao žanra koji pravi paralelne, uporedne priče. Zbog toga se Teferiču možemo smijati, ali ni slučajno to neće biti sve, jer kada smijeh prestane, ostaće pitanje kakvu smo to priču o nama vidjeli na sceni? Jer, ima u Teferiču i njegovom karikiranju svijeta o kojem govori neke neobične tačnosti, za koju se mora reći da pomalo i plaši.

Leave a Reply