The King of Comedy: Kralj za jednu noć, budala za cijeli život

Sead Vegara

Kad ikad je kralj pop-arta Andy Warhol izrekao čuvenu rečenicu da će u budućnosti svi biti slavni na 15 minuta, negdje tamo krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tih 15 minuta se s godinama osipalo i smanjivalo, prvo na 10, pa na sedam, pa na pet i konačno smo došli do današnjih dana kada je moguće da bilo ko bude slavan i na tri minute. Baš koliko treba da se npr. napravi lipsync na neku poznatu pjesmu u tolikom trajanju ili snimi sličan smiješni video. Postavljanje istog na YouTube ili još bolje ine društvene mreže osiguraće osobi odgovornoj za uradak instant slavu koja u bespućima interneta ne znači ama baš ništa. Dakle, slavan/slavna si, a i nisi. Onda, tu su oni pravi celebrityji – slavne ličnosti, posebno oni iz svijeta filma, kojima slava dođe kao “zanimanje“, uz naravno milionske ugovore za uloge i razne filmske projekte. S druge strane tu su i fanovi – obožavatelji lika i djela dotičnog glumca/glumice/reditelja (manje-više) koji će učiniti sve samo da dobiju autogram ili još više da se upoznaju sa svojim idolom misleći da će se tako očešati od njegovu zvjezdanu personu, te da će se nešto od tog glamura prebaciti na njih.

Kralj komedije; režija: Martin Scorsese; uloge: Robert De Niro, Jerry Lewis, Sandra Bernhard; 1983.

IMDb rejting: 7.8/10

Rotten Tomatoes rejting: 90%

Jedan takav izmišljen lik, što ga opet uopšte ne čini nestvarnim, jeste Rupert Pupkin, kojeg je fe-no-me-nal-no u filmu reditelja Martina Scorsesea The King of Comedy iz 1983. portretirao veliki Robert De Niro. Sam Scorsese je izjavio, a i potpisnik ovih redova je uvjeren u tu tvrdnju, da je uloga Ruperta Pupkina najbolja u De Nirovoj karijeri. De Niro u filmu glumi 34-godišnjeg dostavljača Ruperta Pupkina koji živi sa majkom (u nekoliko urnebesnih scena u kojima se čuje njen glas ili, bolje rečeno, vikanje na Ruperta, to je u biti mama samog Scorsesea koju je reditelj uključio u projekat dajući joj samo male indikacije) i kojem je san i velika želja nastupiti u televizijskom šou poznatog komičara Jerrya Langforda (glumi ga nenadmašni kralj komedije Jerry Lewis; u ulozi koja je prvobitno bila namijenjena tadašnjem slavnom TV voditelju Johnnyju Carsonu koju je ovaj glatko odbio). Rupert toliko žarko želi biti kao Jerry, biti slavan i da mu se ljudi dive i traže njegov autogram, tako da nam Scorsese na samom početku filma servira scenu u kojoj Rupert “spašava“ Jerrya od pomahnitale Mashe (u genijalnj izvedbi Sandre Bernhard) i ostatka obožavatelja, moleći ga, vozeći se sa njim u automobilu, za nastup u njegovom šouu i priliku da mu pokaže koliko je on dobar komičar. Jerry će ga onako očinski posavjetovati govoreći mu da se javi njegovoj asistentici, a s namjerom da ga se što prije otarasi. I od tada pa nadalje kreće pravi pravcati prvoklasni presmješni Pupkinov šou u kojem su svi drugi sporedni igrači, a on centralna figura i jedini istinski junak.

De Niro portretira Pupkina sa savršenom dozom narcizma, neprijatnog i katkad (verbalno) agresivnog (ali ne u smislu psovki) ponašanja, toliko da koliko se razlikuje od još jednog njegovog maestralnog performansa, onog iz filma Taxi Driver i lika Travisa Bicklea, u biti su vrlo slični. Obojica su osamljene osobe sa teškim rezonovanjem stvarnosti od fikcije i nasilni su, doduše na različit način. Dok je Pupkin verbalno naporan i agresivan, Travis tu agresivnost izražava fizičkim obračunom i verbalnim (psovke). Pupkin će toliko biti naporan i dosadan da će danima maltretirati osoblje u Jerryjevoj firmi kako bi ga primili i Jerry preslušao njegovu kasetu sa šalama, da će nakon još jedne izmaštane situacije i neprilike koju mu je donijela, krenuti u izvršenje nevjerovatno glupog, ali isto toliko briljantnog poduhvata u kojem će mu partner biti Jerryjeva vatrena obožavateljica, dobrostojeća ali malo čvaknuta Masha. Moto kojim će se Pupkin voditi izvodeći taj čin jesu riječi: „Bolje biti kralj za jednu noć, nego budala cijeli život.“.

De Niro je Scorseseu donio scenarij za The King of Comedy još 1974. kada je reditelj snimao film Alice Doesn’t Live Here Anymore, ali Scorsese nije osjetio onu potrebnu povezanost sa materijalom. Scenarista Paul D. Zimmerman, tadašnji filmski kritičar, je napisao scenarij inspirisan člankom Davida Susskinda iz magazina Esquire o lovcima na autograme i fanatičnim obožavateljem i “progoniteljem“ Johnnyja Carsona, te je igrom slučaja scenarij dospio u ruke De Nira. Nakon što su 1980. okončali snimanje filma Raging Bull i De Niro nagrađen Oscarom za performans boksera Jakea La Motte, Scorsese je još jednom porazmislio i odlučio da treba da snimi komediju. Scenarij je ponovo isplivao i krenulo se u produkciju. Scorsese je dopuštao mnogo improvizacija jer je materijal bio takav da se jednostavno moralo tako raditi i ne biti rob replikama napisanim na stranicama scenarija. Tu je došla do izražaja glumačka postava u cjelosti, a naročito Bernhardova koja je briljirala. Scene De Niro – Lewis, De Niro – Bernhard, Bernhard – Lewis, kompletna glumačka igra je nevjerovatno fluidna i improvizatorski uigrana.

Zamišljen kao niskobudžetni film sniman na pravim lokacijama u New Yorku ne bi trebalo da bude previše zahtjevan za snimiti. Međutim, za Scorsesea je bilo sve samo ne lagano snimanje; obolijevao je i radio pod stresom, a po završetku produkcije i plasmana filma u kina reakcije publike nisu bile pozitivne. Film je podbacio na box officeu bez obzira na većinom pozitivne kritike.

Kino-publka tih osamdesetih godina nije bila spremna na takvo “ogledalo stvarnosti“; tek godinama poslije u VHS revivalu film će steći kultni status koji s pravom uživa i dan-danas.

Slično će se godinama kasnije ponoviti još jednom glumačkom velikanu, onom kojeg s pravom smatraju jednim od najvećih glumaca, Al Pacinu. Pacino će poput De Nira, nakon Oscara (Miris žene; 1992.) nastupiti u isto toliko kao The King of Comedy potcijenjenom filmu Carlito’s Way reditelja Briana De Palme, kojem će se tek poslije uvažiti kultni status. Dešava se to velikim glumcima i još većim rediteljima. Neosporan je Scorsesoev rediteljski talenat, De Nirovo glumačko umijeće, ali ono što nas (filmska) historija uči i što se pokazalo kao ponavljajući slučaj jeste da svi velikani svojevremeno moraju pasti da bi se znali uzdići ponovo.

 

 

Tekst, uz dozvolu autora, prenosimo sa prijateljskog portala filmofil.ba.

Leave a Reply