Time lapse

Lamija Milišić

LamijaMilisic(Midhat Ajanović: „Time lapse“, Art Rabic, Sarajevo, 2016.)

Odveć poznato pitanje: Imitira li umjetnost život, ili pak život imitira umjetnost?, postaje iznimno relevantnim u času u kom ljude oko sebe počnete doživljavati kao književne likove. Čovjek i književni lik pojavljuju se u jedinstvenom fizičkom entitetu, tjerajući vas time na pitanje: postoji li razlika između bića života i bića umjetnosti?

Sedmi roman pisca, profesora filma, filmskog autora i karikaturiste Midhata Ajanovića Ajana, Time lapse, je bojno polje fabule i sižea. Na poleđini knjige piše da je to „roman mozaične kompozicije“ – dakle – sižejno vrlo kompleksan. Pravolinijski tok fabule, s druge strane, taj mozaik slaže u vremensku liniju dugu oko 130 godina. Tačnije, vrijeme romana obuhvata period od 1880. do 2013. godine. Likovi se tokom romana kreću kroz razna mjesta, no svako do tih mjesta ima istu referentnu tačku: Sarajevo. Ipak, mislim da Sarajevo nije konačni prostor ovog romana. Nisam čak sigurna na koji način je prostor bitan u slučaju Ajanovićevog romana – Time lapse je, između ostalog, priča o načinu na koji vrijeme i prostor jedan drugog naizmjenično poražavaju. Na takvo stanje stvari upućuje i sam naslog, kog Ajanović pred sami kraj romana objašnjava:

Protok vremena u Meminoj svijesti nalik je na filmsku tehniku „time lapse“ gdje tri dana realnog trajanja stanu otprilike u tri sekunde sjećanja.

Time lapse nam skreće pažnju na statičnost prostora dok prolazi kroz promjene uzrokovane vremenom. Time lapse također upućuje na mehanizam ljudskog sjećanja: tri dana se sažimaju u tri sekunde – jedan događaj iz prošlosti se u sjećanju sažima u jednu jedinu tačku, tj. on postaje informacija koju vežemo za druge tačke, uspomene koje postoje u našem sjećanju i na taj način stvaramo svoj mentalni prostor.

Ovi prethodni redovi bit će jasniji ukoliko krenemo od početka romana: prvih par stranica zauzimaju ukupno četiri rezultata internet-pretraživača. Radi se o sljedećim imenima: Tahir Beglerović, Ramiz Beglerović, Mehmedalija Beglerović Memo i Bešlija Begtašević. Pored prva tri imena je za svakog posebno navedena godina rođenja i smrti, te kratka biografija. Ispod unosa „Bešlija Begtašević“ stoji: „No results containing your research terms were found“. O čemu se ovdje radi? Ajanović nam na samom početku daje informacije o četvorici likova njegovog romana. Peti lik, izvjesni A., u romanu se pojavljuje nenadano.

Time lapse je sižejno vrlo zanimljiv. Kada krenete čitati mnogobrojna poglavlja, ispočetka vam se čini da nijedno od njih nije povezano. Drugim riječima: kao da pred sobom i oko sebe vidite parčad ogledala, koja nikako da sklopite u cjelinu – još se pitate da li su to dijelovi jedne cjeline ili je više ogledala u igri.

Sada već možete dobiti dojam da je Ajanović napisao roman u kom siže ugrožava fabulu – u kom forma svojom kompleksnošću čini sadržaj potpuno nejasnim. No, to nije slučaj. Ajanović održava vezu sižea sa fabulom na više načina.

Prvi od njih je ono što uočavamo čitajući biografije likova: Tahir, Ramiz i Memo su djed, otac i unuk. Sukcesija njihovih životnih vjekova pomaže nam da poglavlja koja čitamo barem poredamo u pravilan vremenski niz. Drugi metod kojim se Ajanović koristi su svojevrsni pasaži o A., petom glavnom liku romana, od kojih svaki ima naslov što počinje riječima „A. u svojim pedesetima:…“. Ti pasaži pojavljuju se u poglavljima posvećenim ostaloj četvorici likova. To nas tjera na pomisao da je A. povezan sa ostalom četvoricom, no još uvijek ne znamo kako.

Midhat Ajanović

Midhat Ajanović

Ovakva uređenost sižea može upućivati na izvjesnu manipulaciju nad čitaočevom pažnjom. Baš kada pomislite da je roman sastavljen od, u biti nepovezanih, životnih priča, Ajanović nudi prvi trag: čitalac saznaje da A. piše roman, čiji je glavni lik Memo. Na taj način, Tahir, Ramiz i Memo postaju A.-ovi književni likovi. A. postaje, recimo, književni autor. Docnije otkrivamo : Bešlija je glavni lik Meminog romana.

Rezimirajmo: Ajanović piše knjigu o A., koji piše knjigu o Memi, koji piše knjigu o Bešliji. Preciznije: A. piše Memu, Memo piše Bešliju, a Ajanović sve njih zajedno. Bešlija također ima svoju „crnu knjigu“, čiji se fragmenti s vremena na vrijeme pojavljuju u Ajanovićevoj knjizi i imaju, barem mislim, ulogu komentara na historijsko – političke situacije u kojiima se nalaze ostali likovi.

Sada vas pozivam da usmjerite pažnju na prvi paragraf ovog teksta i priču o odnosu života i umjetnosti. Ajanović radi izvanrednu stvar ovim romanom, pokazujući nam stvarnu moć sižea i naratološke vještine: navodeći biografije Tahira, Ramiza, Meme i (doduše nepronađenu biografiju) Bešlije, Ajanović stvara u čitaočevoj svijesti pretpostavku da su ovi likovi, sukladno konvenciji odnosa čitaoca i književnog teksta, stvarni ljudi. No, potom nam otkriva da su oni A.-ovi književni likovi – dakle – da ne „pripadaju“ životu, već umjetnosti. Ajanović ovdje djeluje autoreferencijalno, podsjećajući na ironiju odnosa kog čitalac ima sa književnim tekstom: on (čitalac) privremeno prihvata taj tekst kao odraz stvarnosti, on prihvata književne likove kao stvarne ljude koji pripadaju stvarnosti knjige. Dakle, čitalac privremeno prihvata umjetnost za stvarnost, vodeći se načelom da ta umjetnost imitira stvarnost/ život. Ajanović preokretom čitaočevih očekivanja čini ovo načelo upitnim:

Voda i odjeća su dobre kad su čiste, ne i umjetnost. Takozvana „umjetnička stvarnost“ je hibrid, interesantne kombinacije, povezivanje onoga što nikad ranije nije bilo spojeno.

Odnosi između književnih likova i njihovih (književnih) autora utisnuti su u okruženje autorovih misli, na način da se u prostor koji književni autor vidi pred svojim očima upliće njegov književni lik, sa prostorom u kom se on nalazi:

Memo je obično pažljivo sluša, ali ne i ovaj put.

Svojim unutrašnjim okom on jasno ugleda Bešliju. Na glavi mu je francuzica ispod koje vire pramenovi rijetke smeđe kose koji oblikom podsjećaju na sablje, sjedi ruku prekrštenih nad kuhinjskim stolom od grubo istesane hrastovine i čita Hrestomatiju filozofije, šesti tom – „Filozofija njemačkog idealizma“. Kada je završio s čitanjem obilježava stranicu do koje je došao tako što u knjigu stavlja revolver.

TimeLapseImam nekoliko primjedbi u vezi sa pojedinim likovima romana Time lapse. Najprije, priča o Tahirovom dolasku u Sarajevo je ispričana poprilično precizno i bez velikih vremenskih skokova, dok, s druge strane, o samom Ramizu saznajemo iz vrlo malog broja stranica. Ramizov lik se u mnogo navrata čini suvišnim, zapravo tek poveznicom između Tahira i Meme, čime se Ramizov život svodi na par scena iz njegovog ranog djetinjstva, no i na njegove slike, koje su tu zbog Meme više nego zbog samog Ramiza. Dakle, Ajanović je Ramizov lik iz ne baš jasnog razloga iskoristio isključivo za karakterizaciju Tahira i Meme, ne posvećujući mu pažnju individualno. Pogotovo ako se osvrnemo na niz poglavlja posvećenih Tahiru i ostalim likovima, postoji izvjesna neravnoteža u pažnji posvećenoj njima i Ramizu. Ističem svoj zahtjev za tom ravnotežom zbog dva plana na kojima se roman razvija i koji bi trebali biti ravnopravni, a koje ću navesti nešto kasnije. Mislim da je ova situacija nastala iz razloga što je svaki od likova u Ajanovićevom romanu, zapravo priča o životu tog lika, podređena priči o historiji Bosne u periodu od kraja XIX do početka XXI vijeka. Shodno tome, roman Time lapse se može posmatrati s već obrazložene, naratološke pozicije, ali i sa pozicije određenja romana kao priče o Bosni kroz pojednice koji su se obreli na njenom prostoru tokom XIX, XX i XXI vijeka. U izvjesnoj mjeri su u ovom romanu suprotstavljene autoreferencijalna priča o umjetniku, recipijentu i umjetničkom djelu, te priča o odnosu pojedinca i političke situacije njegovog vremena.

Najviše se kolebam oko lika Bešlije. Da situacija bude ironična, sam Memo u jednom trenutku kritikuje sebe kako nije dovoljno razvio motivaciju svog lika. Prema tome, ne znam u kojoj mjeri su nedostaci u konstrukciji ovog lika namjerni. U svakom slučaju: Bešlija je plaćeni ubica, koji je u mladosti studirao filozofiju. No, nakon što mu je studiranje onemogućeno zbog učestvovanja u studentskim prosvjedima 1968. godine, on se seli u Švedsku i postaje ubica. Bešlija je predstavljen kao iznevjereni idealist, čovjek koji svoju slobodu vidi u ličnoj lišenosti bilo koje vrijednosti, u lišenosti od vjere u bilo šta.

Međutim, glavni problem Bešlijinog lika vidim u tome što narator njegovo zanimanje doživljava kao etiketu. Na koncu dobijamo Bešliju koji radi dvije stvari istovremeno: 1) u posve nasumičnim situacijama on primjenjuje različita filozofska učenja, teoreme i krilatice, pokazujući pri tom svu puninu svoje samosvijesti, ali 2) slijepo prati svoj kodeks nemilosrdnog ubice, koji čak ubija svog papagaja jer počinje osjećati brižnost prema njemu. Prema tome, Bešlija ne može biti i samosvjesni mislilac i čovjek koji se slijepo drži neke nametnute životne discipline.

Na kraju bih željela spomenuti posljednje poglavlje romana. Da ne bih kvarila ugođaj budućim čitaocima, preći ću odmah na suštinu. Poglavlje nosi naslov „Glava na drvenom stepeništu gleda u čovjeka koji nosi ogledalo“. Odrubljena glava na stepeništu oživljava u odrazu ogledala, što znači da ipak postoji bitan rascjep između objektivne stvarnosti i (subjektivnog) odraza u ogledalu. Rascjep toliko bitan da mijenja stanje stvari u fizičkom svijetu, da upravlja postojanjem. Možda je to moć umjetnosti nad životom.

Leave a Reply