XV Festival bosanskohercegovačke drame: Trač o Svetom Savi

Matija Bošnjak

matija1-Copy-300x235Još jedno veče XV Festivala bosanskohercegovačke drame ponudilo je ljubiteljima pozorišne umjetnosti veoma uzbudljiv teatarski događaj, predstavu goropadnog naziva Sveto S ili kako je „arhivirana“ predstava Sveti Sava, koju režira Tanja Miletić-Oručević u suradnji sa Bosanskim Narodnim pozorištem iz Zenice. Oslanjajući se na estetiku dokumentarstičkog teatra ova predstava pod svjetlima pozornice sagledava jedan važan događaj u političkoj i kulturnoj povijesti Jugoslavije, kada su početkom devedesetih članovih radikalnih političkih partija u Srbiji odlučili obustaviti odigravanje gostujuće predstave tadašnjeg zeničkog Narodnog pozorišta u Jugoslavenskom dramskom pozorištu, pod izgovorom da dramski tekt Siniše Kovačevića blasfemizira historijsko-mitološku figuru najvećeg pravoslavnog sveca srpske duhovne kulture. Prašina koja se podigla u narednih nekoliko dana i sva zbivanja što su uslijedila u narednim godinama na tlu bivše nam Republike, ostavile su ovu predstavu u ozračju skandalozno mračne nerazjašnjenosti, te se ni danas, čini se, pozitivno ne zna da li je tadašnju jugoslovensku javnost više šokirao radikalizam njene „umjetničke slobode“ ili pak radikalizam čina njenog prekidanja.

SvetosU svakom slučaju, pokušati osvijestiti značaj jedne prekinute predstave izvedbom druge predstavlja vrlo ambiciozan i izazovan umjetnički poduhvat koji svoje uporište i smisao traži van granica estetske samosvrhovitosti, osvajajući širok domen političkog angažmana u smjeru kulturnog pamćenja. Gotovo je moguće reći da Sveto S ima svoju metodologiju, da je priprema ove predstave  značila temeljitu istraživačku avanturu ciljajući da uključi i fragmente iz sporne izvedbe Svetog Save i iskustvo preplašenog ansambla koji čeka dolazak policije i javnu polemiku u kojoj nije propustila da učestvuje gotovo ni jedna utjecajna ličnost i vanjski pogled medija na politički čin sabotiranja ove izvedbe. Tom kaosu arhivske građe trebalo je pristupiti jednako selektivno koliko i pod imperativom vjernosti originalnim iskazima i zbivanjima povodom sporne predstave. Jasno je da na djelu imamo primjer takozvane fragmentarne dramaturgije koja bi trebala iz nekakvih krhotina povijesnog trenutka misliti estetsku cjelinu. Logično, najveći izazov ove, a i svake dokumentarističke poetike je kako uspostaviti okvir, tojest kako postići jasnoću predstavljenog svijeta, budući da predstava Sveto S ne može računati s tim da publika poznaje okolnosti vezane za njenu pozorišnu referencu. Kako ustanoviti da u ovoj predstavi jedan ansambl igra uznemirenost i strah drugog ansambla dok se očekuje dolazak policije, ključni je izazov ove predstave. Možda nam upravo zato početak predstave djeluje nekako blijedo, nejasno, zbunjujuće, zašto glumci sjede na stolicama kao da predstava još uvijek nije počela i zašto svako malo neko od njih priđe mikrofonu i sa neke zbunjujće vremenske distance pripovijeda o razlozima čekanja policije. Kasnije saznajemo, u toj sceni glumci imaju zadatak igrati stvarnu situaciju drugog ansambla, oponašati osjećaj neugodnosti kojem su bili izloženi.

Sasvim mehanički slijed scena vodi nas prema fragmentima prekinute predstave, prema nacionalističko-navijačkim poklićima, prema scenama eksplicitnog zlostavljanja tokom rata, i sve to djeluje kao da predstava Sveto S pokušava nositi breme čitavog jednog historijskog perioda. Oslanjajući se na pozorišne poetike s početka 20. stoljeća koje su prostor scene zamišljale kao prostor političke tribine, redateljski koncept Tanje Miletić-Oručević glumcima je zadao da namjesto odnosa spram dramske replike razviju odnos spram nečije izjave, pamfleta, kolumne. I zaista, imalo smo priliku svjedočiti vrlo uzbudljivoj polemičkoj diskusiji na temu navodno skandalozne depikcije Rastka Njemanjića u poetici Siniše Kovačevića, koja je u rijetkim trenucima ličila na pozorište u strogom, ali i onom lijepom, dramskom smislu.

Zanimljivo je povodom te veoma zavodljive zamisli dokumentarističkog teatra sagledati neke sasvim očigledne implikacije. Naime, ukoliko je ključni kriterij dokumentarizma lojalnost spram stvarnih historijskih zbivanja, kako onda ta ista poetika gleda na činjenicu da je takoreći umjetnička obrada te stvarnosti uvijek selektivna spram dokumentarne građe u smislu da nešto od te iste građe izdvaja kao bitnije od ostalog i, što je još važnije, fragmente neke arhivske stvarnosti postavlja jedne pokraj drugih u slijedu pozorišnih scena, a slijed scena znači i uzajamno semantiziranje tih scena. Drugim riječima, scena akcije Škorpiona u susjedstvu sa scenom u kojoj se tematizira poetike Siniše Kovačevića nužno mi sugerira vrlo nametljivu logiku kauzalnosti. O opravdanosti te logike bi trebalo vjerovatno diskutovati u nekoj drugoj predstavi dokumentarističkog tipa, tako da je tekst kritičara od takve odgovornosti, na svu sreću, rasterećen.

Značenjem najbremenitije redateljsko rješenje ove predstave bez imalo sumje je sam završetak: kulisa se razmakne, glumce gledamo kako sjede u pozorištu, oni također gledaju ravno u nas i ciljaju nas laserskim svjetlima. No nažalost, maniristička figura ogledala, koja je razotkrila od početka naslućivanu motivaciju ove predstave – da se, naime, bavi pitanjem šta je pozorište, šta je umjetnost, šta je sama predstava u svojoj estetskoj autonomiji, da li umjetnost i dalje polaže pravo na samosvrhovitost i pod kojim uslovima – ostala je nedovoljno iskorištena. Kao da je principijelni dokumentarizam u svojoj donekle prirodnoj (ili prinudnoj) preferenciji političkog spram estetskog ponovno izigrao suštinu pozorišne umjetnosti, zajedno s tim još jednom sabotirao stvarni život umjetnosti insistirajući na njenoj provokativno-pamfletskoj vrijednosti. Gledajući predstavu Sveto S jedva se možemo oteti dojmu da je i referentna Sveti Sava bila ništa drugo do namjeran pozorišni ikonoklazam.

Leave a Reply