Tragedija bez tragike

Antigona; režija: Jagoš Marković (Narodno pozorište, Beograd)

Piše: Nenad Obradović

NenadObradovićPuno buke ni oko čega – izraz je koji bi vrlo točno opisao najnoviju predstavu Antigona, u režiji Jagoša Markovića i produkciji Narodnog pozorišta u Beogradu. Radi se o promašenoj i začuđujuće jednoličnoj predstavi koja se nije smjela dogoditi repertoaru jedne nacionalne teatarske kuće. Prije svega, redatelju i autorskoj ekipi zamjeram nedovoljno slojevito čitanje teksta čija se aktualnost naslućuje u današnjem trenutku te samim time i nedovoljnu angažiranost predstave, danas i ovdje, kada imamo tako izražen jaz između dvije krajnosti – pojedinca i vlasti.

Sofoklova tragedija Antigona od vremena kada je napisana – bilo je to prema izvorima oko 422. godine prije nove ere – izazivala je raznovrsna tumačenja. Riječ je o prvoj velikoj ženskoj heroini jer do tada u književnosti, kako piše Walter Kaufmann, nema niti jedne žene čija se duševna veličina može usporediti sa Antigonom. Hegel je njezin lik uzimao kao trenutak prelaska sa matrijarhata na patrijarhat ističući dvojnost između obiteljskog i državnog. Jacques Lacan Antigonu analizira u Etici psihoalnalize 1978. smještajući njezin lik na granicu imaginarnog i simboličnog. Samuel Weber u liku Antigone vidi dokaz da svaka primjena generalnog zakona u pojedinačnom slučaju ostaje problematična, jer generalije nikada nisu univerzalne. Činjenica prelaska normativnosti u slučaju Sofoklove junakinje poslužila je brojnim modernim teoretičarima kao poveznica između analize osobne pobune i društvenog uređenja. Tako Svetlana Slapšak u knjizi Ženske ikone antičkog svijeta piše da je mit o Antigoni izazvao brojna tumačenja i da je vremenom postao politički mit po definiciji.

Svako od spomenutih tumačenja svjedoči o neprolaznoj slojevitosti antičkog teksta, njegovim stilskim i značenjskim odlikama koje ostaju duboko ucrtane u povijest svjetske književnosti i filozofije. Radi se o interpretaciji otpora jednom pravilu čije nepoštivanje zavređuje tragičan svršetak. Prekoračenje crte potječe svako drugo značenjsko mjesto u Antigoni, od ljubavnih do društvenih pitanja, i postaje primjer ‘imenovanja’ otpora u povijesnom kukavičluku. Antigonin otpor pravilu još više je znakovit danas kada se još uvijek borimo za prava brojnih marginalnih društvenih skupina i kada se diljem svijeta pred tradicionalnim pravilima nasilno rješavaju individualne sudbine. Dakle, riječ je o iznimno bitnoj analizi pozicije čovjeka na razmeđu između života i smrti i dramski potentnom antičkom tekstu koji bi u današnju interpretaciju trebao uključivati analizu neukrotive strasti između osobne i društvene pozicije.

Antigona u režiji Jagoša Markovića olako prelazi preko spomenutih dvojnosti nudeći tek lektirno čitanje Sofoklovog teksta i doima se kao iznimno loša i redateljski nepromišljena scenska postavka. Iako se vidi nakana postizanja jednoj ujednačenog, čak i uzvišenog tona, izvedba postaje tek skica dramskih dijaloga koje glumci izgovaraju mehanički i nerazigrano što utječe na manjak scenske ritmike i dramskog naboja. Pomenuta nakana za jednim silovitijim tonom, dostojnim tragedije, vidljiva je iz glazbenih dijelova predstave ali se ne vidi neka jača redateljska koncepcija koja bi slojevit dramski tekst uhvatila za jednu čvrstu točku i iz njega izvuklu neophodno razigran i tragični ton. Nasuprot tome, predstava se bavi općim mjestima i dramskim tekstom kao takvim, ukljućuje nedopustivo puno praznog hoda, i ne nudi bilo kakav analatički aparat u rasvjetaljavanju složenih likova drame.

Redatelj Marković predstavi oduzima potentnost jer likove smješta u neistražen prostor scene. Antigonu igra Vanja Ejdus, s tragičnom crtom i požrtvovanošću, ali njezin lik ostaje tek skica jer se redateljski ne vrši bilo kakvo usmjerenje. Antigona ne postaje tragična junakinja otpora, kako je vidi Jovan Hristić, nego tek pokorna robinja koja ispunjava naredbe. Najveća pogreška tiče se lika Kreonta, tebanskog vladara koji u tragediji predstavlja vlast i njome se rukovodi po svaku cijenu, jer se u recentnoj insenaciji Antigone predstavlja kao patološki zloća, alkoholičar i strahovladar. Čini se da je to bio najlakši put jer bi svaki drugi uključivao malo podrobniju analizu karaktera tebanskog vladara. Dragan Mićunović igra potentno i duhovito, ali se iz njegove scenske kreacije ne nazire dublja Kreontova dvojba između onog osobnog, obiteljskog i državnog.

AntigonaPosebice je neiskorišena funkcija Kora koga, ne znam iz kojih razloga, igra Đurđija Cvetić i to čini vrlo skrušeno i neuvjerljivo čime se gubi iskra pobune i etičkih dvojbi što radnju čini nemotivirajućom i uobičenom. Također, lik Euridike, tumači je Sloboda Mićalović Ćetković, gotovo je nečujan iako sadrži potencijal za malo dublju scensku analizu. Hemona igra mladi Momčilo Otašević, sasvim korektno i emotivno iznijansirano, ali sam siguran da bi i ostali članovi ansambla Narodnog pozorišta mlađe generacije podjednako dobro odigrali spomenutu ulogu, primjerice Nenad Stojmenović, te se pitam čemu angažman glumca izvan ansambla za ovu ulogu. Neuvjerljivo igra i Vjera Mujović, čija Ismena nema nikakvog žara ili tragične bojažljivosti. Mihailo Janketić u ulozi slepog proroka Tiresije vrlo je prodoran i uvjerljiv. Kao pozitivan primjer treba istaknuti i ulogu Aleksandra Srećkovića. On, kao Glasnik, ostvaruje najuobličeniji scenski lik iako gotovo do pred kraj predstave ne govori ništa. Naime, njegova gestikulacija radnji daje upečatljivo tragičnu notu, što rijetko koji glumac može uraditi sa uspjehom. Srećković na kraju predstave u monologu pokazuje izvanrednu dikciju i prodornost i prava je šteta što ga nismo vidjeli u nekoj većoj ulozi.

Scenografija u vidu nekoliko metalnih konstrukcija ima određenu simboliku, prije svega u asocijacijama na hladnoću i otuđenost, ali je u predstavi ostala potpuno nefunkcionalna. Njezina konstrukcija nije našla opravdanje na sceni niti je do kraja predstave definirana njezina prisutnost. Osim atrakcije, nije bilo nikakvog dubljeg značenja.

Sofoklova Antigona u režiji Jagoša Markovića banalan je i nefunkcionalan igrokaz koji vrhunski antički tekst svodi na puko lektirno čitanje. Ovo je predstava koju će možda rado gledati srednjoškolci jer će, ako ne budu željeli čitati tragediju, moći istu da čuju uživo. Ipak, ono što je najtužnije jeste što ovakvim scenskim promašajima svjedočimo već duže vrijeme na pozornici Narodnog pozorišta u Beogradu.

 

Sofokle, Antigona
Redatelj: Jagoš Marković
Igraju: Vanja Ejdus, Dragan Mićanović, Vjera Mujović, Đurđija Cvetić, Mihailo Janketić, Bojan Krivokapić, Aleksandar Srećković, Sloboda Mićalović Ćetković, Momčilo Otašević
Narodno pozorište, Beograd

Tekst, uz dozvolu autora, prenosimo sa portala e novine.

Leave a Reply