Treći iskorak iz tame

Ivana Simić Bodrožić: Prijelaz za divlje životinje, VBZ, Zagreb, 2012.

Piše: Ivan Šunjić
IvanSunjicIvana Simić Bodrožić jedna je od najpoznatijih, a usudimo se reći i ponajboljih pjesnikinja i prozaistica na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni mlađe generacije. Iako je prvom pjesničkom zbirkom „Prvi korak u tamu“ naišla na izvrstan prijem kod kritike i struke (za zbirku je osvojila prestižnu nagradu Goranov vijenac za mlade pjesnike 2005. godine), širem čitateljskom krugu, ili barem onom kojeg ne svrstavamo u malobrojni krug redovnih čitatelja poezije, postala je poznata romanom „Hotel Zagorje“ koji je podijelio kritiku, a autorici priskrbio Kiklopa za najbolje prozno djelo 2010. godine.

Za novu zbirku pjesama Ivane Simić Bodrožić „Prijelaz za divlje životinje“ (VBZ, Zagreb, 2012.) možemo reći da uz navedene prve ostvaraje čini svojevrsnu trilogiju. Kao i u prvoj zbirci, prepoznatljiv je (post)ratni kronotop kroz čiju se prizmu prelama (ne/pod/svjesna) kolektivna i obiteljska memorija i trauma u prepletu s duboko intimnom. Nestanak oca, izbjeglištvo, prilagođavanje i snalaženje u novoj sredini, odnos s majkom i bratom, odrastanje (u prepletu s lijepim, ružnim, komičnim i ujedno traumatičnim slikama koje to razdoblje nosi) teme su koje je I. Simić Bodrožić artikulirala lirski ekspresivno u prvoj zbirci, a nastavila romanom „Hotel Zagorje“ u kojem je uspješno, iako ne i originalno, ratnu priču ispričala kroz očište djevojčice stilogeno infantilnijim narativom (na čemu autorici pjesnikinja i feministkinja Asja Bakić u tekstu „Moja vršnjakinja i ja“ upućuje zamjerku da o ozbiljnoj temi piše zapravo krijući se iza dječjeg glasa).

U „Prijelazu za divlje životinje“ već na prvo čitanje uočava se zreliji autorski glas, možda ne toliko u izrazu koliko u obradi tematike, a pri interpretaciji se neodoljivo nameće pozitivističko poistovjećenje lirskog subjekta s autoricom (kao i naratorice u „Hotelu Zagorje“) – kroz pet ciklusa (Dječje pjesme, Mamine pjesme, Tatine pjesme, Prijelaz za divlje životinje, Skriveni fajl) pjesnikinja u vidu svojevrsnog lirskog dnevnika ispisuje ispreplitanje starih i novih životnih prekretnica i spoznaja u vječnoj igri propitivanja identiteta i smisla bitka.
U sigurnom okrilju (post)modernog vers librea pjesnikinja nudi niz ostvaraja koji, gledajući s aspekta uočavanja polisemantike i mogućnosti primjene različitih interpretativnih praksi, možda nemaju tu snagu izraza da u (zahtjevnijem) čitatelju u potpunosti pobude ono što u Barthesovom poimanju nazivamo le plaisir du texte. Međutim, jednostavnost izraza i prozirnija metaforika I. Simić Bodrožić s druge strane mogla bi se iščitati kao zanimljiva lirska strategija, a spretnijem čitateljskom oku neće izmaknuti vješto ukomponirane slike i motivi koji sintaktički međusobno snažno energetski djeluju stvarajući semantički potentnu metaforiku kako za iščitavanje tako i učitavanje značenja, što je zapravo i bit dobre (post)moderne poezije.

Prvi ciklus će tako, sasvim suprotno od očekivanja na koje indicira naslov (Dječje pjesme), toplim slikama intimističkog obraćanja novorođenoj kćeri i radosti biti suprotstavljene refleksije o mogućim neminovnostima života poput bolesti ili smrti. Stupnjevitost pa i kontrast različitih stanja (pod)svijesti od eteričnosti opipljivog trenutka majčinstva do straha od bolesti i gubitka artikulirat će se vještom uporabom naoko jednostavnih metafora – od suptilnih do posve makabrističkih: žuborenje vode u boci s kisikom, lepet krila, perje, vjetar, prostor slobode, prokrijumčarene kockice, čokolada nasuprot mrtve ptice, otkinutih noktiju, prljavštine, odumrlih stanica, masnice na leđima kao i djetetovo jednostavno, ali bizarno zapitkivanje o ratu.

U iskazivanju (ne)snalaženja u labirintu različitih očišta (prisjećanje na rat, svijest o sadašnjim perspektivama, otvaranje novih puteva) pjesnikinja će se pri artikulaciji intimne i sveopće otuđenosti i apsurdnosti (ne)komunikacije vješto, a to je autorici jedno od najjačih literarnih oruđa, poslužiti ironijom što je najuspjelije u stihovima iz ciklusa Mamine pjesme: „Za svoj pedeset i šesti rođendan/Moja mama je pušila travu.“ (Simić Bodrožić, 2012:28) Za razliku od ovih, pojedini stihovi (konkretno posljednje dvije pjesme) iz ciklusa Tatine pjesme, napose oni koji su zapisi sjećanja duboke intimne traume i refleksija o ratu, prema čemu su i s pravom dobile mjesto u zbirci, pomalo se čine usiljenima, posebice jer pjesnikinja perpetuira određene lirske postupke slične onima iz prve zbirke, pa ih čitatelj možda i neće poželjeti iščitavati dva ili više puta. Izuzetak su prve tri pjesme ciklusa u kojima autorica spretno zalazi u autoironičnu metakreativnost, posebice u parodičnoj intertekstualnoj igri („Da je Matoš kojim slučajem znao pisati ovako“) s jakim aluzivnim oznakama na konkretni socijalno-politički kontekst. Sljedeća dva ciklusa Prijelaz za divlje životinje i Skriveni fajl činit će najuspjelije dijelove zbirke. Što je zapravo prijelaz za divlje životinje? „Ide od samog početka kralježnice/pa skroz, skroz dolje“ (Simić Bodrožić, 2012:41), pjesnikinja daje odgovor i boji se jer se divlje životinje „spuštaju do grada“ – ne čini li tako prijelaz za divlje životinje kralježnicu tijela cijele zbirke – povlačenje u podsvijest preko tijela koje pamti, tijela po kojem se ispisuje i koje ispisuje tekst: „Više ne mogu spavati,/prevrćem se po krevetu, hoću ga porušiti.“ (…) Ili nekad,/gurnem njegovu ruku tamo,/njome premjestim žbunje, sakrijem tablu.“ (Isto) Ne bježeći od mogućnosti koje nudi žensko pismo, a činjenica da je pisati o ratu ženskim rukopisom itekako subverzivnije, pjesnikinja neće propustiti u ciklus ukomponirati niti izrazito feministički osvještene reakcije, posebice u pjesmi o šest tipova žena koje vježbaju u teretani – buce debeljuce, ocvalu ženu, sredovječnu Albanku iz pekare, cvikerašicu kruškolika tijela, izjahanu nakvarcanu mršavicu i penzićku. Simić Bodrožić ovdje izvrsno iskorištava unutarnje mogućnosti slobodnog stiha te ritmom pjesme oživljava zvuk „cupkanja“ po traci za trčanje pri čemu se oslikava represija izrazito mizogine stvarnosti koja se oštro secira i začudno dovodi na rub groteske, baš kao što to u sasvim drugom žanru ostvaruje Eve Ensler. U istom tonu će se nastaviti i posljednji ciklus Skriveni fajl pjesmama poput „Moja baka nikako da umre“, „Tvoja žena bi trebala imati strast za prirodu“ ili „Baka je napokon umrla“. Skriveni fajl se otvara – pjesnikinja čitatelju hrabro skicira sve ono što je napisala, ono što nije, kao i ono što može napisati. Skriveni fajl zapravo nije kraj zbirke, dapače, njime ona zadobiva karakter onoga što jasno možemo okarakterizirati kao otvoreno djelo.

Nije teško zaključiti da je „Prijelazom za divlje životinje“ Ivana Simić Bodrožić, da parafraziramo naslov njene prve zbirke, treći put iskoračila iz tame i time zasigurno zatvorila (možemo reći i iscrpila) jedan tematski krug. Preostaje nam vidjeti s kojim će se novim sadržajima (možda i u novim žanrovima) autorica suočiti, nadamo se, s jednakim uspjehom.

Leave a Reply