U Kamernom novi glas, naglas

Piše: Kemal Bašić

KemalBašićPredstavom „Kad bi naglas govorili“ koja je premijerno odigrana 02.03.2016. godine, sarajevski Kamerni teatar 55 pokazao je spremnost na nešto što je, nažalost, u bosanskohercegovačkim pozorištima zaboravljena praksa. Radi se o spremnosti da se na scenu postavljaju dramski tekstovi mladih autora, da se da prostor prigušenom glasu nove generacije. Sasvim sigurno je to praksa koju bi trebalo nastaviti i oko koje se valja potruditi i vratiti je u sva naša pozorišta. Time pozorište ne daje šansu jednom čovjeku, već daje šansu sebi, ono tako stvara nešto što će biti njegova budućnost, pa makar to gledali i sa najprostije biološke strane. Dakle, treba pohvaliti smjer kojim je krenuo Kamerni teatar 55 i nadajmo se da će ova kuća biti primjer ostalim. To bi naš pozorišni život, bez ikakve dileme, obojilo svježim bojama i dalo mu novu energiju.

„Kad bi naglas govorili“ predstava je pravljena po dramskom tekstu Adnana Lugonića, a u režiji Srđana Vuletića. Smrtni slučaj, samoubistvo konobara iz komšiluka kojeg niko nije previše dobro poznavao, tema je među različitim likovima, uglavnom raspoređenim u parove, preko koje se pokazuje njihova međusobna otuđenost, ali i posredno motivira njihovo zbližavanje, razgovor o onome o čemu se šutilo i što je, tako šućeno, stvaralo tjeskobe. Komad svojom strukturom, onako kako je ispisan, sa puno likova i puno scena, omogućio je Vuletiću, kojeg poznajemo kao filmskog redatelja, da filmski režira pozorište. Tako na pozornici imamo filmski drugi plan skoro tokom čitave predstave (skela na kojoj glumci sjede, leže, etc.). Same scene također se smjenjuju poput filmskih i čini se da se ritam predstave pokušava graditi upravo na simetriji koja nastaje raspodjelom i nizanjem scena. Radi se, dakle, o predstavi koja je režirana metodima filmske montaže. Scene (od kojih je svaka slika neke situacije) koje slijede jedna iza druge se komentarišu i sugeriraju eventualna značenje koja iz njih proizilaze. U skladu s tim, na kraju predstave se sve ove slike preliju u jednu kojom se želi poentirati i zaokružiti sve viđeno na sceni.

Dramski tekst Adnana Lugonića ima vrlo konkretnu ideju i želi se baviti bosanskohercegovačkom svakodnevnicom. Tu leži osnov nenategnutog odnosa publike i onoga što se na sceni gleda. Komad u tom smislu jako dobro komunicira sa gledateljima. Radi se o pričama običnih ljudi, onih ljudi koji čine najveći procenat svakog društva. Zbog toga se preko nekoliko generacija, koje su kako je već rečeno, raspoređene u parove, želi ne propustiti reći nešto o našem društvu. Tako imamo tinejdžere delinkvente i učitelja, mladi bračni par, mladi homoseksualni par, taksistu i prostitutku, penzionera i penzionerku. Sve je, čini se, pokriveno i zastupljeno. Ovi parovi, dakle, tokom predstave otvaraju se jedni drugima i daju naznake da su ljudi, ljudi kojima tako malo treba da ne budu sami i kojima malo treba da se međusobno razumiju. Potreba za prikazivanjem cjelovite slike, a pri čemu u prvi plan trebaju doći one dobre ljudske osobine s kojima život u času izgleda ljepše i lakše, pozitivna je ideja, koja, sasvim sigurno, odiše optimizom. A toga nam, složićete se, u ovim vremenima uglavnom manjka. Međutim, treba reći da se zaista teško oteti utisku da se nisu do kraja iskoristile mogućnosti koje je tekst nudio. Da bi opravdali ovaj osjećaj spomenućemo samo dva para i njihove situacije, iako se sasvim sigurno sličan potencijal može naći i u ostalim. O kakvom potencijalu govorimo?

Kad bi naglas govoriliO onome koji je, nažalost, ostao u drugom planu jer je valjalo stići izredati sve nabrojane parove i njihove situacije. Naravno, to je legitimna potreba, želja i smjer. Ali, taj dobitak u širini sadržaja neminovno je morao koštati komad onoga što je teatru uvijek bliže, naime, ova širina nam je mogla ponuditi najviše skice likova i onoga što jesu, a do njihove dublje razrade, do njihovog pravog izrastanja nije se nažalost, ni nakon dva sata, moglo stići. To je, između ostalog i razlog, zašto su likovi ostali bez vlastitih imena pa ih se i u ovom tekstu mora neprecizno određivati po njihovim funkcijama. Oni su tek djelomično ostvarili dramski potencijal koji je sve vrijeme očit i prisutan. Dakle, da spomenemo kao primjer dva para. Neka prvi bude onaj koji zaista vrhunski igraju Vanesa Glođo (prostitutka) i Feđa Štukan (taksista). Vidjećemo dramsku situaciju koja sadrži mogućnosti pravljenja izuzetno složenog odnosa dvoje ljudi. Otvaranje njihove prošlosti stvara dramske impulse koji oboje glumaca savršeno uvjerljivo prenose na scenu i naprosto je šteta što se taj odnos nije otvorio do kraja, produbio, otvorio u više perspektiva. Kakve li bi tek onda uloge napravili raspoloženi Vanesa Glođo i Feđa Štukan? Osjećaj da se stvari nisu dovele do vrhunca svog potencijala, prosto rečeno (a možda i strogo), izgleda kao nepravda prema njima, prema publici i prema predstavi. Sve što je rečeno za ovaj par vrijedi i za par koji igraju odlični Jasna Ornela Bery i Dragan Jovičić. Dvoje ljudi, stranaca, u poznim godinama, koji su usamljeni u svojim praznim stanovima i koji igrom slučaja dobiju na čuvanje bebu. Da se, naprimjer, ostalo samo na ova dva para, da se njihova priča razvila do kraja, da se odlučilo štedjeti na paleti likova koji jedni drugima, u gužvi, nisu dozvolili da postanu više od skice, i da se onda to što se uštedilo uložilo u život likova, uvjerenja smo da bi dobili jako dobru dramu koja zaista jeste ljudska i koja je uvjerljiva slika vremena u kojem se igra, a i kojeg želi da pokaže. Komentar koji ide u ovom smjeru nipošto ne znači da predstava nije uspjela, samim tim što je proizvela ova pitanja znači da u njoj ima života, a i da autor ovog teksta žali za „propuštenim zicerima“ koji bi značili definitivnu pobjedu.

Treba reći da je cijeli ansambl igrao sa izuzetnom energijom i da je viđena dobra igra koja nije bila zamorna za publiku i pored dužine predstave. Pored spomenutih četvero glumaca svoj posao su više nego pristojno uradili i Maja Izetbegović i Muhamed Hadžović, ali i ostali glumci mlađe generacije.

Za kraj još jednom treba podsjetiti da je iz više razloga važno ovo što se dogodilo u Kamernom teatru 55 i još jednom izraziti nadu da će biti dovoljno energije koja će se izboriti za kontinuitet ovakve prakse i koja će postavljanje autorskih tekstova učiniti tako željenom uobičajenom pojavom i skinuti joj, konačno, etiketu incidenta.

Kritika pisana po pretpremijernom izvođenju od 29.02.2016.

Režija: Srđan Vuletić
Asistent režije: Amra Mehić
Dramaturg: Adnan Lugonić, Vedran Fajković
Kostim/Scena: Adisa Vatreš – Selimović
Asistent kostimografa: Lejla Šarac
Muzika: Dino Šukalo
Inspicijent: Radomir Jagličić
Producent: Emir Hadžihafizbegović

IGRAJU

Muhamed Hadžović ON
Maja Izetbegović ONA
Dragan Jovičić ČOVJEK
Jasna Ornela Bery ŽENA
Feđa Štukan TAKSISTA
Vanesa Glođo RECEPCIONERKA
Senad Alihodžić UČITELJ
Dino Sarija PRVI
Rijad Gvozden DRUGI
Dina Mušanović TREĆA
Igor Skvarica GEJ
Boris Ler PODUZETNIK
Saša Petrović GRANAPDŽIJA

Šef tehnike: Mirsad Imamović
Majstori svjetla: Elvedin Bajraktarević i Nino Brutus
Majstori tona: Edin Hajdarević i Edina Hajdarević
Majstor scene: Milan Nović
Dekorateri: Emir Pamuk, Samir Muhović i Nadir Muhović
Šminka: Jasmina Hadžić-Ajanović
Garderoba: Semra Đidelija i Azra Dautović
Rekvizita: Mirela Gutić
Stolarski radovi: Ramo Pamuk
Krojački radovi: Hajdar Tinjak

 

Leave a Reply